Lav bez (nad)moći

    1288

    Steve Harris

    British Lion

    Datum izdanja: 24.09.2012.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. This Is My God
    2. Lost Worlds
    3. Karma Killer
    4. Us Against The World
    5. The Chosen Ones
    6. A World Without Heaven
    7. Judas
    8. Eyes Of The Young
    9. These Are The Hands
    10. The Lesson

    Mislim da je mnoge već pri samoj spoznaji kako će Steve Harris, basist i osnivač Iron Maidena, mnogi bi rekli srce i duša benda, autor nekih od najboljih pjesama u povijesti heavy metala, objaviti solo album bar malo iznenadila ta informacija.

    Kako to već obično biva, kada neki poznati glazbenik objavljuje solo album, pogotovo prvi poput ovog, odmah se to djelo uspoređuje s njegovim matičnim bendom, pa stoga i ne čudi da je i ovdje to tako. Nemali broj ljudi sigurno je očekivao kako će se na “British Lion” naći ‘otpaci’ sa zadnjih izdanja Iron Maidena, no to je netočno, jer se radi o pjesmama koje su nastajale dvadesetak godina, s naglaskom na zadnjih pet.

    A u prilog ovome ide i podatak da pjesme koje se ovdje nalaze, osim nekih sitnijih detalja, gotovo da nemaju nikakvih podudarnosti s Harrisovim radom u Iron Maidenu. Čak bismo se mogli okladiti i biti sigurni u dobivenu okladu da je njegovo ime korišteno u marketinške svrhe, jer teško je očekivati da bi ovakav album dobio toliko prostora da su Stevea ‘sakrili’ iza imena benda. Pod pojmom ‘ovakav album’ mislim kako se radi o jednom jedva prosječnom djelu koje Steveu baš i nije trebalo, no ipak, njegovo je ime toliko moćno i utjecajno da mu sigurno neće naštetiti.

    Mogli bismo reći kako začeci ove ideje sežu u početke devedesetih, kada je Steve Harris bio zamoljen da sudjeluje u radu projekt-benda koji je nosio naziv British Lion, s kojim su napravljene neke snimke koje su u međuvremenu zagubljene. Nakon što se bend raspao, ostao je u kontaktu s pjevačem Richardom Taylorom i gitaristom Grahamom Leslieom, koji su i ovdje glavni akteri priče, a pridodani su im bubnjar Simon Dawson i još jedan gitarist, David Hawkins.

    Muziku podržava

    Rekosmo da nema puno sličnosti s Iron Maiden, već bi ovo bila kombinacija mekanijeg hard & heavy rocka i mainstream rocka. Tečno, slušljivo, ali mekušasto-spužvasto, na momente i dosadno, a iako ima i nekoliko potentnijih, ozbiljnijih i progresivnim idejama uobličenih naslova i nekoliko jako dobrih, gustim melodijskim naslagama ispunjenih refrena, u prosjeku je to album koji se nikako ne bi mogao povezati sa Steveom Harrisom. Jednostavno, nedostaje mu baš ono što ima ‘lik’ u njegovu naslovu – hrabrost i odlučnost.

    Album u kompletu djeluje poprilično neinventivno, nabacano i razbacano, čak pomalo i neinspirativno, a iako ozbiljnije atmosfere, nema očekivanu dubinu i traženu dozu teatralnosti. Gitare zvuče previše generički, pogotovo u riffičnim izražavanjima, ritam sekcijama nedostaje života, izuzmemo li baseve, koji su definitivno prenaglašeni, ima ih puno previše, pojavljuju se gdje treba i ne treba i ponekad zvuče strašno naporno. Ipak, najslabijim segmentom možemo smatrati vokale, koji su neuvjerljivi, premekani, uglavnom zvuče kao da su nezainteresirani ‘događanjima’ oko njih i kao da ne doživljavaju što i o čemu pjevaju. Također, nema naznaka da se u pravim momentima žele uzdići nad instrumentalnim izvedbama koje ih često guše, a podnošljivima ih možemo smatrati tek u baladnim pjesmama u kojima pokazuju svoju emotivnu stranu.

    British Lion” ima deset pjesama u trajanju nešto duljem od 52 minute, a otvara ga grubljim gitarama ispunjena, melodična skladba “This Is My God“, s puno riffova i paralelnih im, pulsirajućih baseva, te spomenutog preslabog pjevanja. Dok slušam ovu pjesmu, zamišljam kakvu bi razinu dosegnula da je u Richardovoj ulozi, recimo, Jorn Lande.

    Puno kombinatorike između gitarskog riffa i basa nudi “Lost Words“, pjesma psihodeličnije orijentacije, s mirnom odjavnom minutom i pol, uz akustike, u kojoj se vokali dosta dobro snalaze. Uvodno eksperimentiranje sa synthevima na “Us Against The World” naslijedile su maidenovske melodije i laganiji, opušteniji ritam u jednoj prihvatljivoj melodičnoj cjelini iz koje ispadaju prenaglašeni bas dijelovi, “The Chosen Ones” melodičniji je hard rock s epskim refrenima podebljanim pratećim pjevanjima i novim maidenovskim melodijskim linijama, a progresivniju “A World Without Heaven” kvare preglasni riffovi, koji ‘jedu’ vokale, pa lijepi refreni ne dolaze do izražaja koliko bi mogli.

    Eyes Of The Young” djeluje najoptimističnije, poletna je, raspjevana, ali prejednolična, osjetno prenaglašene, čak prekaotične i neusklađene početne gitare, bas i bubanj u totalnoj su kontradikciji s emotivnim pjevanjem i akustično-gudačkim odjavnim dijelom pjesme, ali i preslabim, nepotentnim ‘srcem’ pjesme “Judas“, a akustično-orkestralnu baladu “The Lesson” mogli bismo doživjeti najboljim naslovom albuma. Za koji je potpuno jasno kako će mu se ‘prikeljiti’ usporedbe sa Steveovim matičnim bendom, te će na temelju toga biti možda i previše podcijenjen, samim time jer se njime promotivno ‘cilja’ na potpuno pogrešnu publiku. Ona se sigurno neće nužno pronaći među fanovima Iron Maidena, mada je za pretpostaviti kako će popriličan broj fanova Iron Maidena posegnuti za “British Lion”.

    Iako se ovim albumom baš i nije proslavio, Steve se ipak nije u tolikoj mjeri izblamirao kao nedavno Adrian Smith s Primal Rock Rebellion, no za njega, a bogme i za sve koji cijene njegov više od tri desetljeća dug rad, bi bilo najbolje da ovakve, ali i projekte svoje kćeri Laureen ostavi sa strane, zaključa u neki napušteni rudnik i da se njima više uopće ne bavi. Jer, “British Lion” novi je dokaz da jedini koji izvan Iron Maidena može napraviti nešto pošteno je – Bruce Dickinson. Neka tako i ostane.

    Muziku podržava