Zarobljen u svom predivnom svijetu

    1327

    Ian Anderson

    Thick as a Brick 2

    Datum izdanja: 09.04.2012.

    Izdavač: EMI / Dallas Records

    Žanr: Folk-Rock, Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. From a Pebble Thrown
    2. Pebbles Instrumental
    3. Might-have-beens
    4. Upper Sixth Loan Shark
    5. Banker Bets, Banker Wins
    6. Swing It Far
    7. Adrift and Dumfounded
    8. Old School Song
    9. Wootton Bassett Town
    10. Power and Spirit
    11. Give Till It Hurts
    12. Cosy Corner
    13. Shunt and Shuffle
    14. A Change of Horses
    15. Confessional
    16. Kismet in Suburbia
    17. What-ifs, Maybes, Might-have-beens

    Nekako se bez problema može steći dojam da je rock počeo 1977., a završio godinu, dvije kasnije kad je Johnny Rotten napustio Sex Pistolse, dok je pravi procvat počeo doživljavati heavy metal u Britaniji.

    Ukoliko ste se u bilo kojem trenutku svog života naišli na bilo koju
    rock kritiku u Hrvatskoj i svijetu, mogli ste pročitati jednu riječ kao
    temelj postojanja pop kulture, a ta riječ je ‘punk’.

    Taj legendarni pravac zauvijek nam je osigurao finu dozu lošeg sviranja, katastrofalne mode, odlučne angažiranosti i budnica s kojima su se mogli mjeriti samo Ljudevit Gaj i Petar Preradović tamo negdje sredinom 19. stoljeća. Uz sve to, punkeri su nam podvalili da s njima zapravo počinje rock’n’roll, a da su Elvis, Jagger, Lennon, Carl Perkins, Gillan i Plant, među ostalima i Ian Anderson, davne utvare kojima je vrijeme reklo ‘zbogom’ i zauvijek zatvorilo vrata svakoj vrsti popularnosti.Znamo svi da se to nije dogodilo, a punk je ostao dječačka težnja gotovo svačijeg puberteta i mnogih kritičara koji su na ho-ruk zauvijek prihvatili ovaj pravac. Na udaru pankera našao se prije svih progresivni rock koji su osudili kao zastarjeli i dosadan, valjda zbog sviračkog umijeća muzičara koji su početkom 1970-ih. dali buduću krvnu sliku heavy metala i hard rocka.

    ‘Emerson, Lake and Palmer’, četiri najmrže riječi u svijetu glazbe krajem sedamdesetih koje su zapravo bile simbol svega što si morao mrziti ako si želio biti u trendu. Trendy. Punk i novi val bili su granica, a sve prije te granice označavalo se s ‘Emerson, Lake and Palmer’ i nije se smjelo javno hvaliti. Naravno da je The Clash slušao Elvisa, pa eto im i “London Calling”, ali i kod ‘nas’ je Pekinška patka pjevala “umorni su Gillan i Plant“, iako je taj Gillan prije dvije godine, sa 65 godina, napunio Dom sportova. I Štulić je brijao bradu, brkove “da liči na Pankrte“. Kad je Johnny to napravio, onda je on bog, a kad Bregović i Bebek naprave isto, onda su oni obrijane seljačine. Eto ti pravog, muškog, suvremenog i trendy licemjerja.

    Muziku podržava

    Jethro Tull jedan je od najprepoznatljivijih bendova popularne glazbe 20. stoljeća i to naravno prije svega zbog zvuka flaute frontmena Iana Andersona što je jedinstvena pojava među poznatim bendovima Britanije. Početkom ’70-ih. doživjeli su vrhunac svoje karijere, prije svega s dva albuma: “Aqualung” i “Thick as a Brick”, neposredno prije nego je na ovim prostorima Karlo Metikoš osmislio “Dnevnik jedne ljubavi”, a grupa Time zauvijek definirala zvuk rocka prije Bregovića.

    Ian Anderson, legendarni flautist, pjevač, kompozitor i tekstopisac i u 2012. sposoban je napraviti album koji se bez problema može nazvati i zastario i stvarno dobar, a da nitko ne može osporiti nijednu atribuciju. Ova prva karakteristika ionako se ne osporava već 35 godina. I kad je Andersonova družina 1989. dobila Grammy za najbolji hard rock/heavy metal album ispred Metallice, našli su se puritanci, ovog puta dugokosi, koji su se opet usprotivili. Jer ne zanima Metallicu Grammy, ali moraju ga dobiti. To je jednostavno tako. Ali on ih ne zanima.

    Anderson i 2012. ostaje vjeran svom progressive folk-rocku s dodatkom jazza, popa i hard rocka, uz pokušaje prizivanja srednjovjekovnog ugođaja svojim vječnim instrumentom. Ovaj put izdao je solo album koji se zapravo samo uvjetno može tako nazvati jer je zvuk gotovo jednak onome koji je radio njegov matični bend u vrijeme najveće popularnosti.

    Godine 1972. Jethro Tull izdao je album “Thick as a Brick” s jednom pjesmom razlomljenom u dva dijela (za svaku stranu ploče) koja je trajala 40-ak minuta. Ništa previše originalno za ono vrijeme, ali danas to zvuči ne glupo, već jednostavno besmisleno. Ove je godine frontmen benda Ian Anderson snimio svoj odgovor na taj album, što je zasigurno bolje od klasičnih reizdanja s možda jednom ili dvije nove pjesme.

    Ugođaj albuma skoro je potpuno isti kao i kod njegova originalnog brata. Oba su konceptualna, govore o Geraldu Bostocku, tada zamišljenom dječaku, danas zamišljenom čovjeku i njegovim imaginarnim dogodovštinama. Album je zamišljen kao zaokružena priča, a dovoljno je naprimjer čuti “Banker Bets, Banker Wins”, pjesmu odličnog naslova koja je pravi primjer hard folk-rocka koji je Jethro Tull obilježio kao možda nijedan bend u popularnoj muzici.

    Konceptualan album, flauta, Jethro Tull, Ian Anderson, srednji vijek, trubaduri, folk, rock, hard rock, Pink Floyd, mijenjanja tempa i dinamike, Gillan i Plant, progresiva s dodatkom progresive… Ukoliko volite neku od ovih sintagmi, neki od zaboravljenih pojmova, navalite. Zaista. Ovaj je album ostao zarobljen u ranim sedamdesetima, u posthipijevskom, a pretpunk trenutku kad je Jethro Tull imao ogromno značenje, a glazba se činila nekim naivnim užitkom. Posebno ako je unutra bila ubačena flauta.

    Muziku podržava