Jethro Tull u Domu sportova: Vodič kroz najvažniji period

14. lis 18.

4401

Ne bih htio cjepidlačiti, ali je zapravo Ian Anderson bio taj koji je predstavljao opus Jethro Tulla i to iz najrelevantnijeg perioda benda, kraja ’60-ih i čitavih ’70-ih. Premda ne mogu biti jasne granice gdje završava Andersonova solo karijera, a gdje počinje nova etapa Jethro Tulla, na koncertu koji nosi ime ovog antologijskog benda bilo bi lijepo vidjeti, ako ništa, barem Martina Barrea, čovjeka koji je bio član, eto, tek od 1968. do 2012, odnosno razlaza benda.

Sinoćnju postavu činili su tako plaćenici iz Andersonova solo benda, a povod druženja bio je pedeseti rođendan debitantskog albuma Jethro Tulla “This Was” (a gdje ste vi bili prije pola stoljeća, molim lijepo). Bend je tada započeo priču koja je intenzivno obogatila glazbeni svijet. Ta priča očigledno, i na svu sreću, još uvijek nije zaboravljena.

“Tko još sluša te Flinstonese?!” upitao me jedan vizionar referirajući se na sinoćnji koncert na kojemu nije bio. “Nitko!” kažem ja. Mala dvorana Doma sportova bila je rasprodana. I to od strane publike koja bendove očito ne zaključava u dekade najrelevantnijih perioda djelovanja. Bezvremensku muziku uvijek je dobro čuti uživo. Pogotovo kad je izvedena tako dobro kao sinoć. Za razliku od dobrog dijela ostalih bendova iz istog perioda, pa i puno, puno mlađih igrača, Ian Anderson sa svojom ekipom još uvijek zna isporučiti dva sata profesionalne, sofisticirane i poprilično impresivne svirke, barem što se instrumentalnog dijela tiče. To je bend od kojeg se još uvijek štošta može naučiti, posebice ako odlučno krenete s nekom vlastitom glazbenom pričom. Najvažnije je ipak otkrivati i doživljavati novu muziku, i to ne mora nužno podrazumijevati nove bendove već jednostavno – novu muziku. Jer, naime, muzika nije počela 2010. godine.

Muziku podržava

Bio je ovo četvrti koncert Jethro Tulla pred domaćom publikom. Prvi put se to dogodilo kad je i trebalo, 1975. u Velikoj dvorani Doma sportova. U Malu dvoranu vratili su se tek 2000. te opet isto mjesto i 2004. godine. Sinoć su ih gledali pojedinci koji su to sigurno učinili i 1975, ali i ekipa koja nije bila rođena ni tada pa ni 2000. godine.

Premda je povod, kako čitave turneje tako i sinoćnjeg koncerta, polustoljetna obljetnica albuma “This Was”, on ipak nije izveden u cijelosti. Odsvirano je četiri odnosno pet komada (ovisno o tome koje izdanje uzmete u ruke), dok su ostatak setliste činili po jedan, dva ili tri naslova s većine albuma sljedbenika u rasponu od “Stand Up” iz ’69. pa do “Stormwatch” iz ’79. Nažalost, “Benefit” je bio u potpunosti zakinut, dok je ostatak diskografije van najznačajnijeg perioda bio zastupljen jednim naslovom s Grammyem nagrađenog albuma “Crest Of A Knave” iz ’87.

Pojedine su pjesme najavljivane od strane bivših članova benda koji su se pojavljivali na videozidu. Oglasili su tako bivši basist Jeffrey Hammond, prvi gitarist Mick Abrahams, drugi (premda za jednu gažu) gitarist Tony Iommi, klavijaturist John Evan itd. Prije “Dharma For One” prisjetili smo se (nažalost, bez videosnimke) originalnog bubnjara, čuvenog Clivea Bunkera, ali nigdje, i baš nigdje nije bilo ni traga ni glasa o Martinu Barreu. Na videozidu, ako se ne varam, pojavio se i Claude Nobs, drugi dio koncerta najavio je ni manje ni više nego veliki fan Steve Harris, dok je dvije-tri lijepe riječi o “Aqualungu” rekao Slash. Na svu sreću, nikakva pozdravna riječ nije dopala i Davea Grohla.

Ian Anderson još je uvijek sjajan frontmen. Živahan, komunikativan te pomalo i ekscentričan, čovjek uživa u svemu što radi (ili se barem tako čini). Magiju njegove flaute vrijedilo je doživjeti. Stoj na jednoj nozi, također. No, ono što je zbilja šteta je činjenica da je izgubio podosta glasa. Nekoć sjajna vokalna izvedba sinoć je tako uvelike kaskala za onom instrumentalnom. Znalo je biti zbilja bolno za slušati.

Od uvodne “My Sunday Feeling” do završne, ozbiljno metalizirane “Locomotive Breath” bend je prezentirao većinu sjaja i raskoši starog dobrog Jethro Tulla. Stilske varijacije od bluesa do čvršćeg rocka, pa preko klasike i elemenata jazza, a sve to nerijetko ispleteno u itekako zavidne konstrukcije pjesama… Sve su to velike vrline ovog benda iz kojih se mogu izvući gejziri inspiracije. I to se sinoć moglo i osjetiti, bilo da se radilo o izvedbama odabranih dijelova masivnih i kompleksnih kompozicija “Thick As A Brick” i “A Passion Play”, kultnih naslova poput “Dharma For One” (bubnjevi nisu bili ni sjena onima Clivea Bunkera), “My God” i “Heavy Horses”, ili rock himnama kao što su spomenuti “Aqualung” ili “Locomotive Breath”. Uvijek posjedovanu sofisticiranost podebljale su “Bourée in E minor” (J. S. Bach bio bi ponosan) te izvrsna interpretacija madrigala kralja Henrika VIII. nazvana “Pastime With Good Company”.

Instrumentalno sve je bilo na visokom nivou, a također je i zvuk bio prikladno jasan gotovo tijekom čitavog koncerta. Međutim, ozbiljne pukotine bile su očigledne u vokalnom dijelu koncerta. Andersonov glas jednostavno je dotrajao, a izvedbe “Heavy Horses” i “Aqualung” potpomognute su gostujućim vokalima – s videozida. Ipak, ništa od spomenutog naizgled nije smetalo popunjenom Domu sportova. Parter je znao iznenaditi otvorenom iskazivanju emocija na svaki drugi ton Andersonove flaute ili na povremene istaknute gitarske solaže Floriana Opahle. Na tribinama je pak vladala noć živih mrtvaca.

Dvosatni vremeplov Iana Andersona i njegova Jethro Tulla pokazao se jako dobro koncipiranim i po svoj prilici uspješnim. No ipak, bio je ovo jedan od onih koncerata čiju audio snimku ne bih volio puštati na repeat, pa možda čak niti posjedovati. Umjesto toga, radije bih se posvetio kolekciji Jethro Tull CD-a, ploča i ostalih nosača zvukova.

Setlista: