Jethro Tull još uvijek mogu zapaliti publiku

    4184

    Jethro Tull

    200Kn
    Datum i vrijeme: Utorak, 25.5.2004. @ 20:00
    Mjesto održavanja: Dom sportova – velika dvorana Zagreb , Trg Krešimira Ćosića 11

    Jedan od velikih bendova zlatnih godina rocka, Jethro Tull, ponovno nas je počastio svojim dolaskom u Zagreb nakon samo četiri godine od posljednjeg koncerta ovdje. U doba mnogo popularnijih Led Zeppelina, Deep Purplea i ostalih bendova s kraja šezdesetih i u sedamdesetim godinama, Jethro Tull isticao se svojim specifičnim progresivnim rock zvukom koji su postigli s jedne strane izborom instrumenata koji je uključio flautu u rock bend, a s druge strane kompleksnošću ritma i harmonije koje su uključivali u svoje stvaralaštvo.

    Tu jedinstvenost zadržali su i do danas kada nakon svih godina djelovanja i sviranja i dalje zvuče zanimljivo i jedinstveno u glazbenom svijetu. Generacije koje su ih slušale u svojoj mladosti sada su već u godinama obiteljskog života, a njihova djeca danas su novi poklonici zvuka koji pruža Jethro Tull. Dokaz tome je bio susret generacija na zagrebačkom koncertu koji je okupio gomilu mladeži, ali i priličan broj ljudi u svojim četrdesetima. Takvi susreti ne dešavaju se često, ali kada se dogode, daju posebnu draž. U malu dvoranu doma sportova došlo je oko 1500 posjetitelja željnih dobrog koncerta. Otprilike je taj broj ono što su i organizatori očekivali da Jethro Tull može privući, pogotovo što su ovdje nastupili ne tako davne 2000. godine.

    Za zagrijavanje, doveden je Drago Mlinarec, danas već u godinama, ali vrlo dobro poznat malo starijim generacijama svojim glazbenim radom. Nama mlađima nešto manje znan, ali možda smo i mi isplanirani upravo uz njegovu glazbu. Drago Mlinarec nastupio je solo uz akustičnu gitaru, a svojom laganom svirkom ugodno je pripremio atmosferu za Jethro Tull. Publika je naravno najtoplije dočekala “Osmijeh”, svima poznat hit, danas već i evergreen a ostale pjesme kako je tko prepoznao.

    Muziku podržava

    Nakon otprilike pola sata, Drago Mlinarec prepustio je pozornicu za Jethro Tull. No, posljednje pripreme trajale su dvadesetak minuta, ali kako je koncert krenuo, u publici se osjetilo iskreno oduševljenje čim se začuo čarobni zvuk Ianove flaute. Uvodni dio protekao je energično, čistom svirkom prije prvog pozdrava zgrebačkoj publici. Kad su se nakon par pjesama zaustavili tek da pozdrave publiku, doživjeli su dodatne ovacije oduševljenja i nastavili jednako energično kako su i počeli.

    Uz vlastite stvari, Jethro Tull napravili su i odmak u vidu davanja slobode gitaristu Martinu Barreu da izvede i vlastiti autorski rad objavljen na njegovom solo albumu. Moram priznati, nije me pretjerano oduševilo jer pretjerano liči na glazbu koja se može čuti na albumima Joe Satrianija. Taj izlet bio je možda više radi toga da se predstavi kako su neki od članova benda snimili i vlastite uratke nego radi samog koncertnog doživljaja publici koja je ipak došla čuti Jethro Tull.

    Mnogo zanimljivije bilo je kad je na stage izašla gošća, slovenska flautistica Tinkara Kovač. Ovo izuzetno dobro pogođeno gostovanje izazvalo je val oduševljenja u publici čim je Tinkara izašla na stage. Priznajemo, cura izgleda odlično i samim time je prisvojila sve simpatije publike (barem muškog dijela 🙂 ), a kad je zasvirala dokazala je da, osim što fantastično izgleda, fantastično i svira. Tako da ako nekog nije osvojila svojom pojavom, definitivno je to učinila svojom svirkom. Savršeno se uklapala u duetu s Ianom Andersonom, dvije flaute na stageu proizvele su zaista zanimljiv glazbeni doživljaj.

    Kako je Tinkara ipak klasično obrazovana pijanistica, Ian i bend nisu to propustili naglasiti – odsviran je Bachov Bouree u aranžmanu za rock bend i dvije flaute, a osim toga, Ian se ‘navirivao’ u Tinkarino sviranje i prokomentirao publici kako uči od nje. Osim Boureea, Tullovci su uz nekoliko vlastitih odsvirali i jednu Tinkarinu autorsku kompoziciju za koju je sama rekla kako je snimljena na album sa girarom okrenutom unazad, te kako će Martin Barre to upravo pokušati izvesti uživo.

    Tu dolazi i tužniji dio priče ovog koncerta – tonac je dobar dio koncerta spavao. Naime, to što je Martin Barre trebao izvesti nije se u razglasu čulo gotovo ni malo. Da se trudio, moglo se vidjeti pogledom na njega na stageu, i malo na početku dok je kompozicija bila tiša i kretala prema dramatizaciji. Nakon toga, Martina nije bilo nigdje.

    I nije samo tada bio problem sa zvukom. Kroz koncert se najnormalnije provlačilo da pojedini instrumenti fale neko vrijeme. Ponekad gitara, ponekad nije bilo klavijatura Andrew Giddingsa, pa čak i Ianovog pjevanja uz Tinkaru. Djelovao je kao lutak kad je istupio pred mikrofon s Tinkarom otpjevati dionicu na završetku stvari. To je bilo žalosno za gledati i slušati kako tonmajstor koji ide uz bend i radi za bend, neprofesionalnošću diskreditira taj bend i uskraćuje doživljaj posjetiteljima sa skupo plaćenim ulaznicama.

    No, vratimo se koncertu. Osim Martinovog izleta i odličnog Tinkarinog gostovanja, stare i poznate stvari Jethro Tulla odlično su zvučale, nastup benda i nakon tolikih godina na sceni energičan je a Ianovo sviranje flaute i scenski nastup i dalje su kao u mladosti. Što se tiče pjesama koje su odsvirali, od poznatijih ističemo “Songs from the Wood”, “Aqualung” koji je stvarno moćno zvučao, “Living in the Past”, a tu se našla i “Too Old to Rock ‘n’ Roll, Too Young to Die” koja danas možda više no ikad obilježava ovaj bend.

    Osim odlične svirke, Jethro Tull pokazali su nam i dozu humora u svojem nastupu. U suradnji s roadieima, našao se tu pokoji easter egg za pažljive promatrače događanja na stageu. U jednom trenutku je Andrewu po završetku sola na klavijaturi trebao mikrofon kako bi otpjevao završnu dionicu i tu na scenu dolazi roadie koji u jednoj ruci nosi mikrofon, ali ga sakriva iza leđa. U drugoj ima bananu koju pruža Andrewu i ovaj nekoliko sekundi pjeva u bananu i tada je vraća roadieu i dobiva svoj mikrofon. Drugom prilikom, Ian završava poduži i prilično divlji solo na flauti, smiruje se atmosfera i dolazi lagani završetak. Tada na scenu stupa drugi roadie koji izlazi iz mraka i staje iza Iana, te ga posipava laticama cvijeća. Ian završava solo uz zadnje latice padajućeg cvijeća, a roadie se u međuvremenu izgubi u mraku… Fantastično.

    Tko je pozorno gledao, mogao se ugodno i nasmijati uz nastup ovih simpatičnih starčića. Na bisu, na kojem im se ponovno priključila Tinkara, kako bi što lakše zbrisali sa stagea, roadieji su donijeli dva ogromna bijela balona, od kojih je jedan imao nacrtan poznati logotip Jethro Tulla, Ianovu siluetu s flautom, koja su pustili u publiku kako bi se njime zabavili. Šteta što su nas riješili fotoaparata nakon 3 pjesme i izveli nas van kako bismo ih ostavili i bez njih se vratili, tako da ova događanja nismo mogli ovjekovječiti fotografijama.

    Starci koji u svojim godinama i dalje sviraju, ipak su nakon preko 35 godina u jednom razdoblju koje nosi i promjene u načinu života. To je bilo vidljivo u traženju benda da se u dvorani prije i za vrijeme koncerta ne puši, što je opravdano Ianovom prehladom. Unatoč ‘podrapanom’ glasu, Ian se svojski potrudio i odlično odradio koncert.

    Oko i poslije ovog koncerta mogu se čuti i zlobni komentari kako je ovo još jedno u nizu okupljanja ‘zaboravljenih’ bendova kako bi na staru slavu pokupili još nešto love dok se može, a onda zbogom zauvijek. Možda donekle i jest tako, ali Jethro Tull definitivno je na svojem koncertu pokazao da ima za koga svirati – mnogo mladih u publici sada ih je prvi puta vidjelo i čulo uživo. To je iskustvo koje vrijedi doživjeti, jer zašto mladi, koji smo se potrudili poslušati vinile naših staraca, ne bismo imali priliku sve to vidjeti i čuti i uživo.

    Za loš zvuk nije kriv niti bend niti razglas, već čovjek koji bi sa zvukom trebao biti doma, a sjedi iza miksete. U trenucima inspiracije, imali smo čak i odličan zvuk u dvorani sa svim instrumentima u zvučnoj slici, šteta što je tih trenutaka bilo jaaako malo.

    Muziku podržava