Jedan od mnogobrojnih britanskih odgovora na The Killerse

Početkom ljeta podigla se velika prašina na ‘Otoku’ oko benda The Enemy i njihovog prvijenca “We’ll Live and Die in These Towns“, pa je taj album skočio u prvom tjednu na sam vrh ljestvice. Iskreno, stvarno je teško skužiti čemu tolika pompa i reklama jer su dečki samo još jedni u nizu, a izgleda da su vrlo dobro iskoristili svoj trenutak slave.

The Enemy kao bend postoji tek nešto više od godinu dana pa mi se sve čini da imaju nekog tko ih dobro gura jer su postigli jako mnogo u vrlo kratko vrijeme, s obzirom na njihov potencijal.

Dosad im se kao veći uspjeh može priznati da su otvorili završni koncert europske turneje The Rolling Stonesa, a ujedno bili i predgrupa mnogim poznatijim britanskim grupama poput The Fratellisa, Kasabiana, Asha i Manic Street Preachersa.

Ovaj trojac dolazi iz Coventrya, a glazbeno gledajući oslanjaju se na tipičan novovalni zvuk kojeg vole engleski mediji, pa je i to dio razloga njihovog strelovitog uspjeha. Ima tu neprežaljenog brit-popa, povremenih utjecaja The Clasha, The Smithsa i The Jama, a u današnjem pogledu najsličniji su Hard-Fiu, The Killersima i The Braveryu. Na svaki zarazni riff nalijepljeni su veliki i pjevni refreni pa skoro sve pjesme zvuče da su rađene za ogromne festivale i stadione, čime su izgubili dio šarma.

Album otvara vrlo nabrijana i bučna “Aggro“, koja započne kao miks The Clasha (ritam), Kasabiana (elektro prizvuk) i The Musica (prvenstveno vokal), no svoju su mračnost djelomično uništili bezličnim pripjevom koji nalikuje na Hard-Fi. “Away from Here” bi se dala iščitati kao himna radničkog puka, ali pjesma u maniri nešto žešćih The Futureheadsa, s vrlo ‘inovativnim’ zavijajućim refrenom (mnogo ‘ooooo’, ‘oh oh’ i ‘ah ah’) uništava svaku poruku koju The Enemy želi poslati.

“Had Enough” ima vrlo isprekidani ritam, a zarazni glupi refrenčić uljepšan je neprestanim ponavljanjem posljednjih riječi u stihovima (“Hey hey/What’s the matter with your face, face?/When you have it your way, way/Won’t you give me some time, to understand you’re mine?“), a naslovna “We’ll Live and Die in These Towns” započinje trubačima, kao da smo na nekom sprovodu, ali pjesma je jedna od boljih jer nema utjecaja od glavnih britpopera, nego više vuče alternativnije, kao npr. Ocean Colour Scene.

Duboko iz ’80-tih je izvučena “You’re Not Alone” pa zvuči kao vrlo veseli Interpol, ali opet sve kvari ponavljanje naslova pjesme u refrenu, a The Killersi bi je zasigurno objeručke prihvatili kao svoju.

“40 Days & 40 Nights” im je jedna od prvih skladbi, a na njoj zvuče kao nabrijani Arctic Monkeysi, u “This Song” recitirajućim glasom pričaju o ljubavi i djetinjstvu, dok je posljednja “Happy Birthday Jane” baladna čestitka određenoj djevojci, a u njoj pokušavaju biti nešto ozbiljniji u odnosu na druge skladbe.

Različiti utjecaji donijeli su šarolikost pjesama, ali opet je sve usmjereno k popičnosti pjesama sa zaraznim refrenima koji su rađeni za radio eter i velike open-air događaje. Da su malo više usmjerili svoju kreativnost, ovo je mogao biti izvrstan album o kojem bi se pričalo duže nego jedno ljeto, ali ovako će ostati upamćen kao iznenađujući broj 1 u ljetu 2007. i ništa više.

Dečki su još vrlo mladi pa će s vremenom malo skrenuti s puta, a nadam se da će to biti u pravom smjeru, jer naznake postoje da mogu postići mnogo, samo ako se ne povedu previše za brzom zaradom, jer će ih tada brzo pokopati pošto će mediji izvući brdo novih ‘najboljih mladih bendova’.

Ljeto nam je prošlo, “We’ll Live and Die in These Towns” je obavio svoje, čekamo nešto novo… I bolje od ovog…