Hvala ti Valtere na 30 godina apstinencije!

Legenda riječke, ali i cijele bivše ex-Yu scene, Valter Kocijančić vratio se glazbi nakon skoro 30 godina i odlaska iz benda Paraf s kojim je postavio temelj punka na ovdašnjim prostorima.

Vrijeme je prolazilo, na punk-rock sceni su se mijenjali trendovi, a Valter je cijelo vrijeme čuvao vrijedne note u koje je vjerovao da mogu ponovno razbuktati viši interes kao i na prijelazu ’70-ih. u ’80-e. kada su vladali originalni Parafi. Iako se u cijelosti maknuo od glazbe, uvijek je postojala nada da će se jednog dana vratiti, a prije nekoliko godina zaključio je da je konačno došlo vrijeme povratka, pa je školske klupe privremeno zamijenio studijom.

Modernizacija glazbene industrije se u ovih 30-ak godina uvelike promijenila, s ploča i kazeta došlo se do CD-a i Interneta, pa je učitelju razredne nastave bio mali problem pronaći željene suradnike, sugrađanine Mandrile. Slučajnim susretom tijekom jednog intervjua, konačno su spojeni Valter i Mandrili, te počinje priča Walter et Les Mandrills.

Valter je dobro zaključio da su baš Mandrili najbolji bend za njega jer njihove gitare zvuče vrlo moderno, britko i energično, a to je ono što je bilo potrebno da se pokrene projekt “Apstinencija“. Kemija između Valtera i Mandrila je neminovna i pruža pravih pola sata punk energije koja spaja tradiciju punka s modernim primjesama kakve koriste npr. Green Day (to se najbolje osjeća u pjesmi “Trst“).

Album je ‘prilagođen’ Rijeci, odnosno to je jedna posveta Valteru i njegovih zadnjih 30-ak godina van glazbe, prateći sve aktualne i bivše probleme. Iako tekstove nije pisao Valter, već (većinom) Ćoza iz Mandrila, ovo ispada kao intimna ispovijed Valtera, kao da mu je žao što nije i ranije ponovno uzeo gitaru u ruke. To najbolje opisuje pjesma “Dora“, jedna vesela pjesma koja se osvrće na punk koji je događao u Valterovom glazbenom hijatusu.

Kako se album preslušava sve više i više, tako pjesme dobivaju dodatnu energiju i pjevnost i sve odreda legnu bez imalo problema. Ipak, ponajviše se ističe jedna pjesma, a to je “Treći maj” kojom progovaraju o velikim problemima u koje bi država (u njihovom slučaju Rijeka) zapala, ako bi se brodogradilišta prodala (u krive ruke). Refren možda na prvu izgleda banalno ‘‘Njegove su pčele narkomanice, od meda prave rakiju za svoje radnike”, ali je odlično uklopljen u pjesmu zbog čega je pjesma dobila i onu ‘hitoidnu stranu’, iako uopće ne govori o lijepim stvarima.

Još bih svakako istaknuo pjesmu kojom su i otvorili cijelo izdanje i po kojoj je album i dobio ime “Apstinencija“. O toj skladbi je Valter napisao ‘‘Svi mi više-manje od nečega apstiniramo… u mojem slučaju bila je to gitara”, i nakon preslušavanja je potpuno jasno koliko mu je nedostajala gitara jer pjesma odiše pravim punk-rock štihom i solažom pred kraj koje su se ‘kuhale’ skoro tri desetljeća.

Naizgled, možda bi bilo najlakše da je Valter uzeo Diskurz jer su mu oni glazbeno najbliži, ali s Mandrilima je dobio glazbenu dimenziju koja je ‘proširila’ horizonte vrlo energičnih pjesama. Od uvodne “Apstinencije” do završne “Koma“, energija nimalo na splašnjava, već sav ‘apstinirajući’ talent isplivava na najbolji način.

Mnogi možda zamjeraju što punk najčešće biva ‘samo’ melodija od tri akorda, puno energije i ponešto angažiranih tekstova (ranije je tako krenulo dok ‘MTV punk’ nije uništio taj princip; ponovno se vraćam na pjesmu “Dora”), ali tako to treba i biti što dokazuje i ovaj album. Kada je nešto toliko dobro, bilo bi šteta da ostane samo na jednom izdanju, pa se nadam da je učitelj skuhao još nešto za naredne godine, te da će Walter et Les Mandrills biti jedno od jačih imena u nas.