Hvala Bogu kratko traje!

Jermaine Dupri (JD) je 1998. sa svojim albumom “Jermaine Dupri Presents… Life In 1472” uzdrmao hip-hop scenu, i iako nije tim albumom izazvao neko pretjerano oduševljenje kod vašeg kritičara, ne može se reći da je na njemu manjkalo hitova, poznatih gostiju (Nas, Jay-Z, Slick Rick, Snoop Dogg…) i zaraznih beatova. Jermaine Dupri je prije svega uvijek bio producent, a kao tekstopisac i nije bio pretjerano uspješan, pa se već na prvom albumu odlučio prepustiti glavnu riječ drugima, a za sebe ostaviti onih famoznih ’16 bars’ (16 stihova), izraz koji je poznat svakom hip-hop fanu.

Tim albumom postao je ujedno i najmlađi multi-platinasti izvođač, te je osnovao svoju izdavačku kuću So So Def Records. Ali, kako to često biva u hip-hopu, nije dugo uživao takvu popularnost (sjetimo se samo izvođača kao Master P, Juvenile, Nelly…) a i kvalitativno je glazba opadala (iako bi se naravno o samoj kvalitetu u startu dalo razgovarati).

Sedam godina poslije u ruke mi je došao novi projekt (iz razloga koje ću kasnije navesti ovo izdanje ne želim nazvati albumom) Jermaine Dupria: “Jermaine Dupri Presents… Young, Dly & Flashy vol.1“, više nego očito tek očajnički pokušaj povratka na staze stare slave. Na ovom albumu JD repa tek na tri stvari (što zbog njegove ‘limitiranosti’ nije ni prije bio problem), ali činjenica da je producirao tek jednu (dapače radi se o pjesmi na kojoj i repa solo – “Gotta Getcha“) dovodi u pitanje opravdanost nazivanja ovog uratka njegovim albumom.

Ne pomaže mu niti činjenica da izvođači i producenti zaposleni na njegovom labelu spadaju u C ligu hip-hopa, i svi njihovi pokušaji da naprave dobru pjesmu već u startu propadaju. Dapače, ovaj album spada u 90-tak posto albuma koji se izdaju godišnje, onaj generički, ‘štancerski’ i stereotipni, te dobro služi kao potvrda tog najvećeg problema hip-hopa u zadnje vrijeme. I nakon nekoliko preslušavanja, ne mogu izdvojiti niti jednu pjesmu koja bi odskakala od opće ispodprosječnosti.

Možda “Throw’d Off” stanovitog T. Watersa, pjesma koja bi se mogla puštati po klubovima zbog ‘modernog’, ali nikako i inovativnog beata. Što se teksta tiče, bolje ga je uopće ne slušati. Pjesma “Grown Man” Miss B i Torice isto bi mogla biti slušljiva (u principu je R’n’B ljiga, al to prolazi, kao što svi znamo) da se u njoj po milijunti put nije semplirala pjesma “Sounds Like A Love Song” Bobbyja Glenna, a sempliranje jednih te istih stvari je još jedan problem koji već dugo egzistira u hip-hopu.

Dakle, da sumiramo: JD je zapravo napravio bezobrazan sampler album (kakav se inače besplatno dijeli radio postajama) i svojim imenom pokušava promovirati svoje, u najboljem slučaju prosječne pulene i nama poštenim ljudima uzet lovu. Nekoliko novih pjesama, nekoliko remixeva i eto ti albuma.

Jedino pozitivno na njemu jest činjenica što kratko traje (jednu boljku, štancanje minutaže, su ipak uspjeli izbjeći), ali kad imate 11 loših pjesama, to što ih nemate 15 ili 20 i nije neki plus. Na ovaj album ne vrijedi potrošiti ni ovih par riječi, a kamoli stotinjak kuna. Bolje odite na pivu i pospremite ostatak u džep. A valjda će izaći do kraja godine i nešto na šta bi taj ostatak bilo vrijedno potrošiti.