Smashing Pumpkins vrijedni pamćenja

Nekoć davno, Billy Corgan nije bio ćelavac i bucmasti čudak koji ni sam ne zna što bi sa svojim djetetom – Smashing Pumpkins.

Nekoć davno, to je bio bend skupljen oko jedne zajedničke ideje. James Iha, D’Arcy Wretzky i Jimmy Chamberlin bili su ‘prava’ postava i snimili su album ni iz čega i ni za koga. Baš zato debi albumi postaju kultni i nenadjebivi. U ovom slučaju, bio je to “Gish“.Snimljen davne 1991. u 41 dan (plus 17 dana za miksanje Butcha Viga), “Gish” je zaslužio svoje reizdanje i priču oko albuma i vremena ispričanu iz pera gazde benda. Ono što je polako postajalo nekakav grunge (nema veze što su iz Chicaga) i nekakav klošarski rock (u odnosu na LA scenu koja bi, kako to Billy kaže, uništila ovaj bend da ga je ikad dotakla) nije bilo dovoljno da ih shvati kultni Sub Pop, pa su Pumpkinsi entuzijastično složili album koji će zauvijek ostati njihov jedini ‘drito u glavu’ album.“I Am One” i “Siva” odlični su primjeri orijentacije na kompletan bend, na žestinu i zajednički trud. Upravo tako je Corgan i opisao taj album u svojim memoarima smještenim u knjižicu CD-a, s tim da ga je odjednom i pohvalio i uvrijedio: “Album bez previše dobrih pjesama, ali album s odličnim balansom naših zajedničkih ideja.“

S puno manje glazbene i emocionalne estetike nego na nadolazećem albumu koji ih je definirao, stvari kao “Bury Me” ili “Tristessa” pokazuju da su pregazili instrumente (posebno Jimmy i James) i napravili bazu na kojoj će nastati podosta budućih stvari (“Mayonaise” i “Cherub Rock” kao neki od primjera s još jednog reizdanog albuma – “Siamese Dream”).

Ono što je u startu čudilo širu publiku valjda je doza psihodelije s kojom su se igrali na “Window Paine” ili “Crush” (Corgan je priznao da je taj riff ukrao, ali nikada neće otkriti od koga). A unatoč tome, album je postao najbolje prodavani nezavisni album u povijesti (kasnije ga je pobijedio The Offspringov “Smash”).

“Gish” je, sveukupno, sigurno najdraži album vjernim fanovima kompletnih Pumpkinsa, a ne samo Corgana. Manje naglaska na ‘specifičnost’ njegovog vokala, a više bendovski pristup. S obzirom da znamo što se događalo u godinama koje slijede, te da su James Iha i D’Arcy u počecima ’90-ih. bili par (malo žutila, da), treba biti itekako zahvalan na svemu što je ovaj album predstavljao i na sceni i u povijesti Smashing Pumpkinsa.

U to vrijeme mi smo, bez pomoći mailova, torrenta i Interneta, zujali jedni do drugih, presnimavali kazete i u jednom trenutku otkrili “Gish” kao album koji je prethodio “Siamese Dream”. A to je već priča koja tek slijedi…