Žudnja, zvijer i muza

Zrelost, odmak i uravnoteženost ‘apolonskog i dionizijskog’, kratko rečeno.

Kvaliteta pojedinačnog glazbenog stvaralaštva ne očituje se nužno kroz
‘progresivni rast’, no usporedbe između dva recentna albuma Laure
Marling, “I Speak Because I Can” iz 2010. godine i aktualno izdanje “A
Creature I Don’t Know“, neizbježne su, a razlike, dakako, uočljive. Tu
progresiju ipak vrijedi shvatiti figurativno.Očekivanja su uglavnom ispunjena: konačni izlazak iz sjene kolega sa suvremene britanske folk scene (Mumford & Sons, Noah And The Whale), izgradnja autorskog rukopisa i istraživanje mogućnosti žanra. Ne događa se korijeniti raskid sa zaraznim melodijama, budući da skladbe “I Was Just A Card“, “Don’t Ask Me Why” i “Salinas” i dalje obilježavaju neodoljivi pop refreni, no kod ostalih aranžmana nailazimo na razrađenije suglasje country-folk-rock ritmova (bendžo, violina, električna i akustična gitara, klavijature, bubnjevi), dopunjeno odgovarajućim modulacijama vokala.Gusta maglica kantautorskog nasljeđa (često se navode Bob Dylan, Joni Mitchell, čak Leonard Cohen) također vješto iščezava, zbog čega gotovo svaka dionica zrači tihom pobunom protiv ukalupljivanja i nametanja obrazaca. Bremenita folk tradicija ovdje vrši tek metodičku funkciju kreativnog vrela, tog crpilišta inspiracije, stava i mudrosti. Ova naizgled krhka dvadesetdvogodišnjakinja ne drhturi ispred mnogobrojnih autoriteta, niti se predaje očaravajućem divljenju. Naprosto otvoreno traži vlastiti poetički izraz; odiše razboritošću mudraca, a nemirom i strašću istraživača.

Doza odvažnosti izvire iz dvosmislenosti, kaleidoskopa nagađanja i interpretacija. Ne želi pritom zatomiti nesigurnost, iskušenje, bijes ili krivnju, dapače, ta se iskustva upravo ističu i propituju (primjerice, na trenutak u vidu melankolične rezignacije, a u drugom času kao furiozno zavođenje). Sadržajna razina cjelokupnog albuma zapravo zadobiva nove dimenzije metaforičnosti, simbolike i autoreferencijalnosti.

Bujice intimnih osjećaja uvelike dominiraju sadržajem, ali “A Creature I Don’t Know” nije skup osobnih ispovijesti. Osobna zamjenica Ja okuplja i muzu i Sofiju i zvijer i Lauru Marling i majku i žene iz Salinasa: plejadu likova osmišljenih na temelju književnih predložaka, glazbenih melodija, svakodnevnih susreta, bestijarija, fantazmi, nagona, emocija, itd.

Transformacije (praćene efektom dramatičnosti) i igra suprotnosti osnovni su strukturalni elementi uočljivi istovremeno na instrumentalnoj i na tekstualnoj razini (primjerice, izmjene mračnog sadržaja s razigranom melodijom ili gromoglasni nagovještaj erupcije uzbuđenja).

No ako uspoređujemo “A Creature I Don’t Know” s “I Speak Because I Can“, zaključujemo kako se ovdje s više stvaralačke zrelosti ulazi u pjesničko oblikovanje raznovrsnih motiva (ljubav, bol, nasilje, bijes, obitelj, žudnja, seksualnost, izdaja, suosjećanje, sloboda, utjeha, traganje za identitetom, spoznaja, mudrost, itd.).

Glazbeno nedorečena “The Muse” (umjerenog country-folk ritma s rezerviranim naznakama soft jazza) otvara “A Creature I Don’t Know”. Neočekivana, ali izuzetno ugodna zvukovna distorzija slijedi s drskom, aluzivnom i dinamičnom rock okosnicom albuma: “The Best” (žestoki odgovor skladbi “Devil’s Spoke” s prethodnog izdanja).

Uznemirujuće jeziva atmosfera sljedeće skladbe “Night After Night” donosi dirljiv dijalog akustične gitare i djelomice prigušenog vokala Laure Marling. Iz pozadine “Rest in The Bed“, pak, dopiru melodije “Alpha Shallows” i “Hope In The Air” s albuma “I Speak Because I Can“. S druge strane, dvije zaključne skladbe “Sophia” i “All My Rage” uvelike svjedoče o širini umjetničkih sposobnosti ove mlade autorice.