Dvostruki album na jednom CD-u

Trećim studijskim albumom, britansko-švedski glazbenici okupljeni oko klavijaturiste Andyja Tillisona – koji cijeli svoj glazbeni izričaj temelji na glorifikaciji klasičnog progresivnog rocka, istovremeno ne skrivajući opčinjenost Canterbury scenom i izvođačima poput King Crimson, Yes, Jethro Tull, Pink Floyd ili, pak, The Beatles – uspješno nastavljaju koračati stazom progresivnog rocka.

Trajanja 79 minuta (obratite pažnju na broj pjesama, svega ih je sedam), “A Place In The Queue” svakako je najambiciozniji projekt The Tangenta (nemojte ih brkati s grupom Tangent), ne toliko mračan kao njihov debi iz 2003. “The Music That Died Alone”, a opet ne toliko svijetao kao “The World That We Drive Through” iz 2004.

Album ima svoje otkucaje srca, svoj karakter i osobnost, te posve zasluženo stremi nekim budućim analima progresivne glazbe, jednako kao i naslovu najboljeg progresivnog rock albuma 2006.

Ključna figura grupe, uz Andyja Tillisona (Parallel Of 90 Degrees), bio je i gitarist Roine Stolt (“The Flower Kings”) koji je otišao nagomilan obvezama, istovremeno otvarajući prostor drugim članovima The Tangenta da pokažu svu raskoš svojih talenata: puhaču Theu Travisu (njegov solo na saksofonu u ranoj fazi “A Place In The Queue” zaslužuje posebnu recenziju, najbolji solo koji se ikad pojavio u ovom žanru, usporedio bih ga s velikim Mel Collinsom) i gitaristi Kristeru Jonssonu za fantastičnu instrumentalnu međuigru s virtuoznim (izuzetno raspoloženim) Tillisonom i njegovim melodičnim, dinamičnim, uvijek inovativnim (uz obvezan retrospektivni duh) klavijaturama (završni solo u “Follow Your Leaders” i bravure u “A Place In The Queue” dugo će se pamtiti).

The Tangent pravi su progresivan bend i preslušavajući ovaj album, naći ćete upravo ono što se od takve glazbe i očekuje: ‘Muški’ rock, nadopunjen inteligentnim aranžmanima, lucidnim, na trenutke zaista duhovitim stihovima, žestokom svirkom, pa čak i ponekom blamažom, kao što je pop-pjesmuljak “The Sun In My Eyes“.

Uvodna, dvadesetominutna, gotovo epska – “In Earnest” – nudi sve što ‘prog-rock-fanu’ treba, stvarajući atmosferu i sadržavajući više glazbene inspirativnosti i više ugođaja od cjelokupnog ostatka albuma. I upravo ta odluka, da se jedno ovako remek-djelo postavi kao prva pjesma albuma, nužno mora izazvati zamjerku, jer niti jedna druga skladba ne može joj se ni približiti, izuzev donekle posljednje, dvadesetpetominutne naslovne skladbe s vjerojatno najboljim instrumentalima koje je The Tangent ikad napravio (cjelokupna pjesma je zapravo tri pjesme u jednoj), no po kvaliteti ne odskače, premda znatno kraća, ni “Lost In London“.

The Tangent nije pretjerano originalan bend, ako raščlanimo svaki pojedini segment njihova stvaralaštva, naći ćemo utjecaj mnogih grupa, no upravo je to njihova najveća kvaliteta, ne boje se priznati opčinjenost starim majstorima i ne skrivaju svoje oduševljenje progresivnim žanrom, a kvaliteta i žar kojim pristupaju pjesmama ono je što ih uzdiže i razlikuje od ostalih sličnih grupa. Ako znate sastojke svog omiljenog jela, ne znači da ćete u njemu manje uživati, zar ne?