Uzdrmani progresivni temelji

Taman kad sam mislio dići ruke od ovog klavijaturističkog genijalca, jer su mu zadnji albumi bili gotovo pa ‘copy/paste’ izdanja, on je napravio nešto poprilično drukčije. Nešto što, istina, nije revolucionarno u muzici, naravno, niti u metalu, ali je u njegovom opusu pravo, istinsko osvježenje.

Iako i dalje leži na prog metal temeljima, “Molecular Animosity” uzdrmao ih je više nego ijedan od pet ranijih Sherinianovih solo albuma. Pjesme su puno kompleksnije, stilski raznovrsnije, a u kompletu su nemjerljivo, gotovo ekstremno žešće, s nevjerojatnom i neočekivanom velikom koncentracijom gitarističkih izražavanja.

Bilo u ritmičko/riffičnoj, bilo u solističkoj ponudi, a klavijature su u svojim izvedbama toliko moćne da ih je ponekad teško razgraničiti i odvojiti od gitara. Također, usprkos svojoj tehničkoj razigranosti i zaigranosti, iz naslova izbija nekakva futuristička melankolično/mračna, ambijentalna atmosfera, s ipak povremenih zrakama svjetla u pozadini.
Individualistički performansi dovedeni su do savršenstva, što i ne čudi, obzirom da je Derek i na ovom albumu okupio ‘all-star’ postavu.

Virgil Donati (Planet X, Steve Vai), Rusty Cooley (Outworld), Zakk Wylde (Black Label Society, Ozzy), Brett Garsed (Planet X), Brian Tichy (Ozzy, Billy Idol), Tony Franklin (Jimmy Page, The Firm) imena su, pojačana s Takaom Minaminom, Jimmyem Johnsonom, Robom Mulesom i Tinom Guo, od kojih se nešto takvo i očekuje.

Za produkciju se pobrinuo sam Sherinian, i ona je ‘široke’ ruke, rekao bih, s vrlo fleksibilnim, prilagodljivim pristupom, u kojem nijedan pojedinačni segment nije naglašen na mjestima gdje to nije potrebno ili nije tamo gdje to jest. Naravno da su joj prioritetni orijentiri klavijatura i gitara, no ništa drugo nije time zakinuto.

Donati i Tichy nešto više, Colley i Wylde manje, uključili su se s Derekom i u komponiranje pjesama i tako i u tom dijelu dali svoj doprinos. Prva tri naslova “Antarctica“, “Ascension” (značajni doprinos synthova) i “Primal Eleven” najočitije kombiniraju progresivni metal s heavyem, a imaju i manje utjecaje fusiona, još manje jazza, koji se u nastavku nekako zagube u svoj toj silini i žestini.

Tako je već “Wings Of Insanity” prava energetska bomba, s brzim thrash riffovima i furioznim bubnjanjem, snažnim i brzim solažama te klasičnim klavijaturističkim tehniciranjem. Naslovna pjesma obiluje groove ritmovima s najdistorzivnijim gitarama, a i nekako je najkaotičnija, s, opet, užasno glasnim gitarama i sofisticiranim klavijaturističkim solom.

Iznenađenje dolazi na kraju, u obliku pjesme “So Far Gone“, koja je, uz to što je odsvirana – i otpjevana. A pjeva ju Zakk, koji joj je i koautor. No to nije jedino spomena vrijedno u njoj. Radi se o dugoj, epskoj pjesmi s laganim pianom u skladu sa sporim početkom u kojem pjevanje čak izgleda malo nespretno. No u prijelomno/prijelaznom dijelu dolazi do ubrzanja, gdje je već i bolje pjevanje, gitare na kakve smo naučeni kod Zakka, klavijature poprimaju snažnije orkestralne karakteristike, riffovi, bubanj i bas preuzimaju thrash model, a finale stiže sa sporim ritmom uz piano, ambijentalno/orijentalni ugođaj i čelistički kraj krajeva.

Iako nesumnjivo kvalitetno napravljen, s visokim standardima, i namijenjen isključivo za slušanje, treba upozoriti da ovo nikako nije ‘lagan’ album. Mislim naravno, lagan za slušanje. Jednostavno zato što u njemu konstantno vlada onako prividna napetost i zaista treba biti potpuno koncentriran želi li ga se doživjeti u potpunosti. A za to ga treba jako, jaaako jaaaaako puno puta preslušati. Barem je meni to bilo potrebno.