Otočki pogled na Ameriku

    904

    The Tangent

    A Spark In The Aether: The Music That Died Alone Volume 2

    Datum izdanja: 20.04.2015.

    Izdavač: InsideOut Music

    Žanr: Progressive Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. A Spark In The Aether
    2. Codpieces and Capes
    3. Clearing The Attic
    4. Aftereugene
    5. The Celluloid Road
    6. A Spark In The Aether (Part 2)
    7. San Francisco (radio edit) (bonus)

    Kada je prije dvanaest godina planirani solo album britanskog glazbenika Andya Tillisona, člana prog rock sastava Parallel Or 90 Degrees, završio pod ‘logom’ The Tangenta i nazvan “The Music That Died Alone”, bilo je u planu da bude one-off projekt.

    No stvari su se razvijale drugim tijekom, pa je The Tangent postao pravi bend, koji je kroz svojih dvanaest godina ‘života’ i osam studijskih albuma uistinu proživio evoluciju osobnog zvuka. Istinsko osvježenje na uvijek zahtjevnoj i nikada do kraja istraženoj progresivnoj sceni. U početku je, uz Andya, jezgra benda bila sastavljena od članova The Flower Kingsa, no s godinama su se postave mijenjale kao na tekućoj proizvodnoj traci. Pa je, uz Andya, od ‘početnika’ u sedlu još samo basist Jonas Reingold, nešto malo duže tu su gitarist Luke Machin (Maschine), te saksofonist i flautist Theo Travis (Robert Fripp), a tradiciju da nijedan album ne bude snimljen u istoj postavi, održao je bubnjar Kaipe, Morgan Agren.The Tangent spada u red bendova čiji se albumi razlikuju, no poveznice svakog od njih su jasne konture Tillisonove kompozitorske profinjenosti. Da ne idemo dalje u prošlost, kada se na momente čulo i žešćih utjecaja koji su sada dozirani, recimo da je nakon orkestralnog, dosta mračnog, prohladnog i teatralnog “La Sacre Du Travail” (2013.), stigao dijametralno suprotan album inspiriran američkim stilom života.

    Naime, “A Spark In The Aether: The Music That Died Alone Volume 2” živahan je i poletan, poprilično slušljiv, zaigran, zabavan, insiprativan i istraživački album lepršavog ambijenta. No istovremeno, radi se o klasičnom, poliritmničnom progressive rock izdanju koje sadrži sve što takva vrsta glazbe sa sobom donosi.

    Muziku podržava

    Svečani zvuk, kompleksne kompozicijske konfiguracije, obilje neobičnih ritmova, zavidne razine glazbene vještine, raskošne, kovitlajuće klavijature šarolikih formi, uzvišene refrene, snažne riffove, osvježene vokale, obilje melodija, sugestivne, čas mirne, čas neobuzdane, ali uvijek stamene ritam sekcije, te psihodelični krajobraz kojeg ukrašavaju orgulje, glasovir, udaraljke, eterična flauta i ‘dreamy’ gitare.

    Od elegancije Pink Floyda, preko sofisticiranosti Yesa ili Emerson Lake & Palmera, folk obrazaca Jethro Tulla, sve do modernijih prog izričaja tipa The Flower Kings i Spock’s Beard, ali uvijek s jasnim The Tangent stavom. Posebnost ovog albuma je i nikada jači i konkretniji utjecaj funkya, free-jazza i soula, u čemu posebno do izražaja dolaze moćne, slobodarske i neobuzdane Travisove puhačke izvedbe.

    “A Spark In The Aether: The Music That Died Alone Volume 2” se podnaslovom referira na debi album, s kojim nedvojbeno ima poveznica, no izdanje je to koje ne samo da se razlikuje od svih drugih, nego unutar sebe samog donosi poprično puno diverziteta, pa se tako sve, ali baš sve pjesme međusobno razlikuju.

    Naslovna “A Apark in The Aether” jedna je od dviju rasplesanih koje bi mogle ‘proći’ i na komercijalnim medijima, a posebice se to odnosi na “San Francisco“, koja je nafilana slobodarskim funky/soul ritmovima, referiranim na središnji dio najduže, 21:36 minuta razvučene pjesme “The Celluloid Road”, koja objedinjuje sve poviše iznešeno. “Codpieces and Capes” je sa svojih dvanaestak minuta još jedna numera epskih proporcija, ali s kaotičniim i psihodeličnijim zvukom, poprilično drukčija od spomenute.

    “Aftereugene” je melankolična, pomalo džumbusasta stvar, bez ozbiljnog pjevanja, s tek nešto naracija, ali s pojačanim obimom gitarskih akustika, brass sekcija, dugih klavijaturističkih pasaža, probojnih baseva i metodičkih bubnjeva. “A Spark In The Aether (Part 2)”, osim u refrenima, nije nastavak uvodne pjesme istog naziva, već poliritmična prog numera sa dramatičarskim pianom, kombinacijom mirnih i ubrzanih ritmova aranžiranim slojevitim riffovima, britkim solažama i tupim bubnjevima.

    The Tangent alias Andy Tillison niti ovoga puta nisu zakazali i svoju publiku ostavili na cjedilu. ‘Stari’ majstor ponovno je iznenadio mnoge, izmiješavši poznate supstance napravivši nepoznat, ali ukusan artikl. Mnogi bi u takvim pokušajima ‘uspjeli’ napraviti čušpajz, no on nije. I ovoga je puta ispala delikatesna poslastica za većinu ljubitelja progresivne glazbe, a rekli bi i – šire.

    Muziku podržava