Čista bol i tuga

U svoje 24. diskografske godine Pendragon nije snimio mračniji i tužniji album od ovoga. Iz svakog individualnog segmenta naprosto izbija tolika doza tjeskobe, tuge i melankolije da ju je normalnoj osobi sigurno jako teško podnijeti.

No dobro, ima i žešćih i distorzivnijih gitara koje se udaljavaju od navedenog raspoloženja, ali pjevanje, klavijature, bas, synthesizeri, čak i solo dionice, sve je to tako deprimirajuće da čovjek stvarno treba odabrati pogodan trenutak da sluša ili mu nešto takvo mora odgovarati po duševnim karakteristikama i muzičkim afinitetima.

Ja sam valjda takav pa mi se stoga i "Pure" poprilično dopada. Šalim se, možda to i jest razlog ovoj procjeni, no tek u manjim razmjerima, jer radi se o stvarno dobrom albumu. Što zbog cjelokupne, ‘ajde da budem blaži da nekoga ne uplašim i odgovorim od njega, ozbiljnije atmosfere, a dobrim dijelom i zbog činjenice da je Pendragon malo odstupio od isključivosti neoprogresivnog rocka, te se, pogotovo u prvom dijelu albuma, poigrao i pozabavio progresivnim rockom s uporištem u sedamdesetima (Yes), a i psihodelija tipa Pink Floyd, što je nešto što je nemoguće ne zamijetiti.

Tako su pjesme u prvoj polovici albuma, čak i nešto više od toga, maksimalno nabijene epskim utjecajima, konstrukcijski zahtjevnije, višeslojne, tipičnije prog rockerske, s heavy i neoprog utjecajima, dok je druga polovica bliža neopsychedelic soundu, uz to, i uglavnom sporijeg i srednjeg ritma, ali i kontinuiranijeg melodičnog izražavanja. Koji se, doduše, dosta pojavljuje i u početnim naslovima, ali više onako na mahove.

Iz toga je razvidno da je dobar dio albuma dosta težak za slušanje, da ne kažem kompliciran i postoji mogućnost da se od njega odustane prerano, što nikako ne preporučam prije nego se dođe do kraja barem 3-4 puta. Jer ima se tu što čuti, bez dileme.

Spomenuta velika doza melodičnosti još je jedan novitet u muzici Pendragona, a uključimo li tu i dosta jačih gitarističkih dijelova koji vuku na prog metal, pa pojačanu energiju u bubnjevima (novo lice Scott Higham) i vrlo snažnu, milimetarski izbalansiranu i razboritu produkciju (Nick Barett & Karl Groom (Thrashold)), dolazimo i do zaključka da je ovo najžešći album Pendragona uopće.

Uvijek napeti i zanimljivi su i vokali lidera benda Nicka Baretta, koji su, kao i obično, nabijeni emocijama do krajnjih granica, a moram priznati da sam rijetko kada čuo tako sjetne gitarističke dionice kao ovdje. Jesu lijepe, melodične i majstorske, ali tužne su do bola. Koju, kako sam rekao, ‘podebljavaju’ i potiču i klavijaturistički passagei jednog od najcjenjenijih prog izvođača Clive Nolana (Arena), i koji kao da čekaju pogodan trenutak da svojim ulaskom cijelu priču dodatno ‘zacrne’.

Prva stvar "Indigo", s kaotičnijim, programiranim početkom u kojeg je ukomponiran i lavež psa, nekako je klasičan primjer opisa, višeslojna pjesma čiji je prvi dio žešći i brži, drugi spor i miran, još zahtjevnija je "Eraserhead", s otužnim pjevanjem, vrlo dubokim klavijaturama i akustikama, ali i strastvenijim gitarističkim ‘izletima’, čak i malo orijentalnog ugođaja u središnjem dijelu.

Trodijelna "Comatose" objedinjuje prog metalnu brzinu i snagu, ali i sporost u svom prvom dijelu ("View From The Seashore"), pogotovo u početku s pianom i finalu uz violinu, drugi je nekako najtečniji, alt-pop-rock hitić "Space Cadet", a "Home And Dry" je tipična neoprog rock balada.

Najdepresivnija pjesma je "It’s Only Me", kojoj već početna usna harmonika i akustike daju nagovještaje kako živahnosti u njoj biti baš i neće. Skroz je spora i psihodelična s karakteristikama koje su navedene, plus orkestralni aranžmani, mini pjevački operni dijelovi, piano na kraju, no fina je za slušanje. Naravno, kao i sve ostale, ali pod isključivim uvjetom da se nekome ovakva vrsta muzike dopada.

Tako nešto jest kriterij za slušanje, no nije i za (pr)ocjenjivanje kvalitete ovog albuma pa se s time niti ja nisam povodio. Jednostavno, zadnjih sam se godina naslušao tolikog broja slabih, prosječnih i jedva dobrih prog albuma, da mi se ovaj učinio pravim osvježenjem. Bez obzira što se po svemu onome što nudi u sebi takvim ne bi mogao prikazati.