Eksperimenata nikad dosta

U nešto više od četiri i pol godine britanska skupina Frost* uspjela je snimiti dva studijska albuma, jedan EP, pripremiti DVD, a čak se između tih izdanja i raspasti. Osnovao ju je Jeremy ‘Jem’ Godfrey u rujnu 2004. godine, prvi album “Milliontown” izašao je u srpnju 2006., u prosincu je došlo do raspada, no za nekoliko se mjeseci bend reaktivirao te je Jem 2007. i 2008. godinu potrošio na pisanje materijala za drugi album.

Prije albuma “Experiments In Mass Appeal” izašao je EP “Frost* On Tour”, a uskoro će i koncertni DVD “The Philadelphia Experiment”, snimljen ove godine na ROSFestu. Sve je to u, relativno kratkom, vremenu uspjelo u manje više stabilnoj postavi. Naime, nakon što je kao glavni problem debi albuma proglašeno Jemovo pjevanje, on se više orijentirao na klavijature i piano, za novi vokal je angažiran Declan Burke (Darwin’s Radio), dok je preostali dio tima ostao isti.

Snimali su gitarist John Mitchell (Arena, It Bites, Kino), basist John Jowitt (Arena, IQ, Jadis) i bubnjar Andy Edwards (IQ, Ian Parker Band), da bi Jowitt nedavno odlučio napustiti bend, a za njegovu je zamjenu planiran Nathan King iz Level 42. Pri pogledu na ova imena i slučajan bi muzički ‘prolaznik’ zaključio kako je sudbina ovog albuma neoprogresivni rock i ne bi puno pogriješio.

No, mada je neoprogresivni rock nešto što je najzastupljenije, daleko je to od materijala na kakvog smo naučeni kod lidera tog pravca, Marilliona, Pallasa ili IQ-a, bez obzira što pola članova dolazi iz zadnje spomenutog benda. Prije svega ovaj bih album nazvao, u zadnje vrijeme često korištenim izrazom – eksperimentalnim ostvarenjem. Klasični i britpop, indie rock i progresivni metal, također su stilovi o kojima bismo mogli ozbiljno popričati i koji su se sasvim pristojno uklopili u senzibilno/turobno/sjetni atmosferski ugođaj, s gotovo bolnim pianom i jednako takvim, ali ipak manje zastupljenim violinama, kao i kompletnim orkestralijama.

Poperski dodaci nisu nikakvo iznenađenje, obzira da Jem i u tim vodama dobro pliva (surađivao s Atomic Kitten na jednom od najpoznatijih singlova te skupine, “Whole Again”), a vezano uz mračnu atmosferu, treba istaknuti da ima dosta dijelova s melodičnijim karakteristikama u kojima se naznačuje i prpošnije, opuštenije raspoloženje. Tako nešto jasno naznačuje da su kompozicije bogate zvukovima, struktura im je fino raz(g)rađena, s moćnim melodijama, jasnim i ciljanim aranžmanima te perfektnom tehničkom izvedbom.

Upravo stoga, iako ih ima u teško izbrojivim količinama, česti i raznoliki vokalno instrumentalni, kao i ritmički prijelazi nisu prekomplicirani i dosta ih se lagano može pratiti, a da se čovjek ne zagubi, bez obzira što su dosta nepredvidljivi. Počevši već od prve, ujedno i naslovne pjesme, koja kreće vrlo sporim ritmom s akustičnom gitarom, basom i pianom, te laganim pjevanjem, u središnjem dijelu se razbacuje u pravom prog metal stilu, pa usporava, ponovno se diže s heavy solom i tako nekoliko puta mijenja ritmove održavajući stalnu ‘napetost’.

Slično kao i u slučaju “Pocket Sun“, s naglaskom da se radi o možda i najkaotičnijoj pjesmi na albumu, s dosta syntheva, kojih ima i u “Dear Dead Days“, malo ‘otkačenijoj’, catchy pjesmi s naglašenim orkestralnim utjecajem, učestalim ritmičkim izmjenama, kao i razinama glasnoće, naravno, prilagođenim ritmovima koje prate. Ne računamo li “You/I“, jednominutnu, doista ‘crnu’ akustičnu baladu, najkraća pjesma je “Toys“, trominutna melodično/hitična pjesma s jakom brit-pop indie podlogom (ritam gitare), kao stvorena za top ljestvice.

Jako puno popa ima i u “Falling Down“, u kojoj synth pop dijelovi ‘navlače’ na Depeche Mode, a kao i prethodno istaknuta, također ima vrlo emocionalno i odmjereno duplo pjevanje, ali , iako ima puno melodije, puno je zahtjevnija, nešto depresivnija, te dijelom, kroz solaže, i ‘hevijaneriziranija’.

Veliko finale je, ili je to barem trebalo biti, “Wonderland“, petnaestominutna stvar koja bi trebala biti točka na ‘i’ ovog albuma, no da je i nema ne bi nedostajala. Umjesto očekivanog sympho prog epa dobili smo spoj svega što smo mogli čuti u ranijih osam naslova te jednu poveću ‘rupu’ na sredini, s ‘nekoliko minuta žamora’. Dakle – skoro ničega.

No ona, iako je ‘ukrala’ i više od četvrtine albuma, nije narušila prethodno stečene dojmove, možda i zato jer već pomalo idu na živce ti izlizani klišeji da takve pjesme moraju okončati svaki progresivni album. Kao da bi se dogodilo nešto strašno kada bi bile na početku ili negdje u ili oko sredine.