Andy Tillison (The Tangent): “Progresivni rock još uvijek je prilično stigmatiziran”

Nakon šest godina rada s matičnim bendom Parallel Or 90 Degrees, britanski klavijaturist, pjevač i kompozitor Andy Tillison, 2002. godine upustio se u avanturu koja je potrajala puno dulje nego mu je bila prvotna namjera.

Naime, najprije je bio u planu solo, ‘one-off’ album, koji je na kraju izrastao u debitantsko djelo naziva “The Music That Died Alone”. Objavljen je 2003. godine s ekipom glazbenika iz The Flower Kingsa, gitaristom Roine Stoltom, basistom Jonasom Reingoldom i bubnjarom Zoltanom Csörszom, plus saksofonist David Jackson iz Van der Graaf Generator i multi-instrumentalistom Guyom Manningom.

Uspjeh tog albuma na probuđenoj prog-rock sceni nagnao je Andya da se fokusira na rad s The Tangent, pa je u narednih dvanaest godina snimio još sedam studijskih i dva koncertna albuma te nastupao uživo u brojnim zemljama. Kroz bend je prošlo 30-ak glazbenika, jedina konstanta je Andy, a najviše se s njim družio Jonas Reingold. No tako nešto nije baš utjecalo na kvalitetu materijala, pa se The Tangent uvrstio u red najznačajnijih bendova progresivnog rocka zadnjeg desetljeća.Osmi album “A Spark In The Aether” izašao je ovih dana i bio je odlična prigoda da ‘ulovimo’ Andy Tillisona, te s njim popričamo o raznim temama, s fokusom, ipak, na najnovijim materijalima.Andy, mislim da je ovo najraznovrsniji album grupe The Tangent. Poliritmičan, kombinira mnogo različitih glazbenih stilova poput progresivnog rocka, popa, funkya, jazza, bogat je instrumentalnim linijama, refrenima… Stvarno je ugodan, za jedan progresivni rock, prilično veseo album.
Pa, ja sam vrlo zadovoljan što ga vidiš na taj način. To je baš ono kako želim da ljudi vide i čuju moju glazbu. Tvoj opis je prilično točan, barem kako ja to vidim. Za mene je najvažniji dio glazbe taj da joj pjesma bude u središtu. Ostatak su kvalitetni glazbenici koji je mogu stvoriti, ali pjesma znači sve. Mislim da na ovom albumu imamo neke dobre pjesme koje su inspirirale glazbenike koji su radili na njima.

Zove se “A Spark In The Aether”. Iz nekog posebnog razloga?
Eter je mitski, klasičan element koji okružuje svijet, iz kojeg dolaze ideje i misli, rekli su neki izvori. Često sam se pitao gdje sam našao ideje, a kada jednostavno kažem “Camel” ili “Caravan”, to nije dovoljno, pa mi je tada “Eter” dobar odgovor na to pitanje. Nisam religiozan čovjek, ali moram prihvatiti da ne mogu znanstveno objasniti odakle meni, ili bilo kome drugome, dolaze pjesme. Eter, koja je slična ideja kao i George Lucasova ‘Sila’, činila mi se kao dobra za mene. Moje su pjesme male iskre koje su mi u glavu ‘uskočile’ iz etera.

Podnaslov mu je “The Music That Died Alone Volume 2”, što se referira na debi “The Music That Died Alone”. Nešto posebno ih povezuje ili zaokružuju jednu cjelinu?
Znaš, mislim da je to pitanje njegovog duha. Album ima istovjetan osjećaj onom s prvog, optimističan je, lepršavog zvuka i dijeli njegovu buntovnu ljubav prema progresivnom rocku. ‘Prog’, kako smo od milja nazvali tu glazbu, još uvijek je prilično stigmatiziran. Bez obzira na to koliko su nove tehnologije omogućile da ponovno ispliva na površinu, činjenica je da nas BBC i većina mainstream radijskih emisija i dalje podcjenjuju i cinično nam se osmijehuju. I ovaj album, a i naš prvijenac, ležerno podižu dva prsta u zrak tim ustanovama, uživajući i s radošću slušajući i svirajući ovu glazbu. The Tangent je uvijek bio bend koji je ponosan što je dio tog pravca, bend koji ponosno nosi osobna načela u svojim rukama i ne pretvara se da je nešto drugo od onoga što jeste. Oba ta albuma, i prvi i posljednji, dio su tog manifesta.

Je li konceptualan?
Ne, ne, ovoga puta ne. Naravno, većina moje glazbe jeste neki oblik pripovijedanja, čak i kada radim bez vokala, ali ovaj album nije jedna priča, tako da nije konceptualan. Ipak, ima par tema. Mislim da je jedna od najvažnijih ostati budan i biti u skladu sa svijetom u kojem danas živimo, a ne stalno misliti na vrijeme kada smo bili mladi. Uvijek možemo uživati u staroj glazbi koju smo navikli slušati u 1973., ali i shvatiti da postoji fantastična glazba, nova, izazovna i korisna, koju možemo čuti svakodnevno. Svaki dan se nadam da ću baš sada čuti najbolju glazbu koju sam ikada čuo. Mislim da mnogi ljudi misle da su to već čuli, možda nekada davno. Bendovi i izdavačke kuće u kontinuitetu zatrpavaju tržište s beskrajnim, ponovljenim izdanjima i remasterinzima albuma iz ranijih era, koji su popularniji i bolje se prodaju od drugih. Mnogi ljudi su jednostavno sretni da opet čuju one stare snimke. Ja želim više od toga…

“The Celluloid Road” je odlična pjesma. Krasna progressive rock numera s obiljem funky ritmova kao posebnošću. Ima svoju posebnost?
Pa, znaš… “The Celluloid Road” je zapravo druga polovica albuma i pokušava stvari prikazati drugačijima. Ideja za nju zapravo mi je došla od gledanja puno američkih televizijskih programa, a nakon što sam vidio prezentacije New Mexica u “Breaking Bad”, Louisiane u “True Detective” ili Dakote u “Fargo”. To je nešto kao da američki mediji dopuštaju vidjeti malo više američke zemlje, nama koji ne živimo tamo, a htjeli bi znati puno toga, poput velikog rezervoara filmova i priča koje su nam dali. Izvan SAD-a, milijuni i milijuni ljudi su upoznati s gradovima i krajolicima u SAD-u zahvaljujući filmovima, pa bi sami ti filmovi, nenamjerno, mogli biti i sporedni proizvod. Kad sam gledao nova prostranstva u “Breaking Bad”, palo mi je na pamet da bih mogao putovati SAD-om u mojoj mašti, prema onome što sam doživio kroz filmove i serije koje sam vidio. I tako je rođena ideja o pjesmi. Imaginarno putovanje zemljom koju ne znam, u kojoj sam proveo samo 21 dan od mojih 55 godina života.

Glazbeno smo htjeli uključiti što više američkih utjecaja i umjesto da gledamo na američki prog samog po sebi, takvog kakav je, pogledao sam u funky, u TV i u radijsku glazbu ’70-ih, poput Steely Dana, i pokušao izgraditi nešto što će se dobro uklopiti s engleskim prog-rock zvukom kojeg već imamo. Mi smo prilično zadovoljni s konačnim rezultatom, drago mi je da to mogu reći, i funky sekcije su se također dobro uklopile, tako da to neće biti posljednji put da smo tako napravili. Htio sam da to bude ugodna priča, a ne tipična anti-američka dreka. Pomislio sam da, kao što sam i ja stekao toliko mog, navodnog, ‘znanja’ o Americi s televizora, onda možda puno ljudi koji su hiper-kritizirali američki stil života, mogu i sami napraviti isto. Tako sam napravio jednu od točaka pjesme, koju sam fokusirao s pitanjem “Jesmo li u pravu?” Drugim riječima, ako znate “Thelma & Louise”, “Easy Rider”, “Die Hard”, “Speed”, “North by Northwest”, “24”, “Breaking Bad”, “True Grit” i “Godfather”, jeste li blizu pravog odgovora na pitanje “Što je Amerika, zapravo?” Mislim da je odgovor bolan i da će biti – ne, ali ti dojmovi koje načinimo su važni za naše poglede na ostatak svijeta. Mislim da je odgovor na to pitanje dobro obuhvaćen pjesmom, a pomalo drzak tekst kojim je pjesma predstavljena, dovoljan je znak da slušatelj zna da očekujem odgovor ‘ne’.

Očito voliš duge pjesme. To ti je, pretpostavljam, poseban izazov...
Da. Volim pjesme duge 20-ak minuta, to je jako dobra formula i za žanr i za mene. Opet, mislim da je jako važno da su pjesme prirasle srcu, da budu dovoljno vrijedne da bi se mogle razvijati. Moje duge pjesme nisu opterećene dugim solo dijelovima. Cijela stvar je važna, a sadržaj je važniji od duljine trajanja. Većinom počinjem s pjesmom u više komada, možda od 30-40 minuta ukupno i postepeno ih ‘stružem’ kako bi na kraju ostale samo dobre i važne stvari.

Ovaj album ima i potpuno drukčijh. “San Francisco” je, recimo, vesela, pa i plesna funky pjesma, možda budući radijski hit. “A Spark in the Aether” također tu negdje.
Radio hit?! Možemo samo sanjati. Ovaj album zaista ima neke snažne radio-friendly materijale i nadam se će nam oni donijeti neke nove slušatelje, pogotovo jer su te dvije pjesme vrlo pristupačne, vjerojatno više nego bilo koje na prethodnim izdanjima. Ipak, ne želim zadržati visoku razinu pisanja ovakvih pjesama, a nadam se da su unatoč tome što su vesele i zabavne, dobro napravljene i da imaju i ozbiljnu stranu. To je ono što se nadam, a na vama je da odlučite jesam li bio u pravu.

Novi album i opet novi član, bubnjar Morgan Agren.
Da. Morgan je odsvirao neke od najboljih bubnjarskih dionica otkada radim. Njegovo razumijevanje moje glazbe je bilo nevjerojatno, njegove su referentne točke lagane za pratiti i raditi s njima, a on je znao reference moje glazbe i način kako da ih oživi. Poznaje i sluša puno glazbe kakvu slušam i ja, stvari kao što su Magma, Henry Cow, Return To Forever i s njim je stvarno lako razgovarati o utjecajima i stilovima. Na kraju, posjeduje sve što je potrebno i odmah shvaća što treba. Pravi užitak, plus činjenica da smo radili zajedno na turneji prošle godine, a da stvari čak budu i bolje, na putu smo se jako dobro zabavljali. Morgan, kao i Jonas, Luke i Theo, moji su prijatelji. To je super.

Nikada nije bila ista postava na dva albuma zaredom. Koliko ti takva situacija stvara probleme?
To je stvarno pitanje dostupnosti. Svi glazbenici koji sudjeluju u radu The Tangenta, u isto vrijeme rade i druge stvari. Ako netko neće biti dostupan za nekoliko godina, ne možemo to zaustaviti. Ja sam fokusiran isključivo na vlastitu glazbu, jako malo sviram s drugima, u biti, tek tu i tamo, ali The Tangent je moj život. Ne mogu očekivati da drugi ljudi vide to na moj način, pa koristim one koji su na raspolaganju. Postoje prednosti i nedostaci takvog rada, naravno, no moram reći da je pozitivno u tome to što stalno dobivamo ‘svježu krv’ i nove ideje.

U počecima je bio plan da The Tangent bude ‘one-off’ album/projekt. Točno?
Da, u pravu si. Davno je to bilo, ali ‘one-off’ solo album se pretvorio u nešto uspješnije nego što sam uopće mogao zamisliti. Nakon prodaje prvog albuma u cijelom svijetu, činilo se glupo da se vratim na rad s Po90s, koji se svaki puta prodavao u nekoliko tisuća kopija. Dakle, očito sam promijenio fokus i prioritete prema The Tangentu i drago mi je što sam to napravio.

Osjećam da si zadovoljan. Bi li ipak nešto promijenio u tih 13 godina rada s The Tangentom?
U pravu si, zaista sam sretan s The Tangent. Da nisam, ne bih izdržao to raditi. Kao i svaki umjetnik, postoje stvari koje želim napraviti boljim, sigurno ima boljih odluka koje sam mogao donijeti, ali na kraju, moja karijera je bila ono što je bila. Ako je uspjeh mjera sreće, ja sam bio uspješniji nego što sam ikada sanjao, a ako se uspjeh mjeri novcem, zaradom i evidencijom prodanih albuma, ja sam nitko i ništa.

Što misliš o glazbenim kritičarima? Je li ti važno što oni misle i pišu o tvojoj glazbi?
Naravno, što se mene tiče. Iznimno je to važno, jer glazbeni novinari svojim riječima glazbu šire svijetom, daju preporuke, prezentiraju je ljudima. Sretan sam što većina ljudi pozitivno pišu o The Tangent. Postoje, naravno, ljudi koji nas ne vole i oni to pišu također iskreno. Povrijede me neljubazne riječi, a čini mi se da mnogo puta ljudi koji ne vole glazbu, budu grubi kada o njoj govore i pišu, a da ne kažu što je to što im se ne sviđa. Kada bih bio recenzent, uvijek bih pozitivno pisao o tim stvarima. Pokušao bih kritikama potaknuti umjetnika ili umjetnicu, a ne ih uvrijediti. No, to sam ja. A ja nisam recenzent.

Šta misliš o britanskoj neoprogressive rock sceni ’80-ih?
Da budem iskren, nikada nisam bio fan te glazbe. Naravno, mnogi od tih bendova su vrlo popularni, ali nikada nisam bio zainteresiran za tu fazu. Mislim da je cijeli taj pokret bio prilično dosadan u odnosu na glazbu 70-ih, 90-ih i 2000-ih. Stvarno, sve je tada bilo po uzoru na Genesis, Genesis i Genesis, Pink Floyd i Genesis. Tu nije bilo poliritmičnih stvari, vrlo malo kontrapunktova, previše polysyntheva i refrena, umjesto da bude više ‘krivudanja’ s basevima. It Bites je uspio staviti neke od tih stvari u svoj zvuk, a neke od njihovih pjesama sam u zadnje vrijeme ponovno slušao. No, kada su se 80-ih te stvari događale, slušao sam Bauhaus, Joy Division, Magazine, Japan i XTC. Kad sam čuo “Grendel” od Marillion, nasmijao sam se. Volim njihove kasnije stvari, jako mi se sviđa “This Strange Engine”, ali tada sam mislio da je to samo komedija na Genesis. Žao mi je, propustio sam sve to, bio sam van toga.

Inače, ja sam veliki fan prve faze Marilliona, s Fishom…
Ah, stvarno me mrziš. (smijeh) Pa, stvarno mi se sviđa “This Strange Engine”, a naslovna pjesma je lirsko remek-djelo, bez sumnje. Također mi se dopadaju albumi “Season’s End” i “Brave”, dosta i “Radiation”, te “Anoraknophobia”, ali prestao sam to slušati. Imam toliko drugih omiljenih bendova koje sada slušam više, poput The Flower Kings i Transatlantic i moram priznati da nisam slušao previše Prog, puno više sam običavao birati jazz, jazz fusion, elektroniku i klasičnu glazbu. Ali, da, Marillion su od ključne važnosti za mnoge ljude, oni su bili dobri u svojem vremenu, bili su na strani svega što je dobro, zaslužili su svoj uspjeh i imaju moj puni respekt. Susreo sam Fisha prošle godine. Super momak, a ja sam mu na Classic Rock Society uručio nagradu za najbolji tekst. Bio sam vrlo počašćen što sam bio u mogućnosti to napraviti.

Ok, dosta o prošlosti, malo da popričamo i o budućnosti. Kakvi su planovi? Pretpostavljam turneja, promocija albuma…
Moji planovi su prije svega vezani uz izlazak ovog albuma, da napišem što više glazbe i nadam se, opet turneja, prije nego što napravim sljedeći album. Uvijek je teško organizirati, ali ono što uvijek vrijedi je – raditi.

Parallel Or 90 Degrees? Ima li nešto novo po tom ‘pitanju’?
Spreman sam za album Parallel Or 90 Degrees. Sve što trebam je Parallel Or 90 Degrees. No uvijek moram u tome imati određene ljude. Ne mogu napraviti Po90s album bez Dana Wattsa i Alexa Kinga.

Jasno je da ti je glazba glavna životna preokupacija. Ima li još nešto što te veseli?
Drukčiju glazbu, žao mi je, ali – ne. Volim prirodu, planine i The Yorkshire Dales (nacionalni park u Sjevernoj Engleskoj, op.a.). Fantastično je tamo. Volim svoju zaručnicu Sally i našeg psa Roobarba. Također, lovim ribu, vozim motocikl, volim ljubavne filmove, čitanje, znanost, svemirska putovanja i dobru hranu. I glazbu, naravno.

Imaš li životni moto, misao vodilju?
Imam. I vrlo je jednostavan. Vrlo, vrlo jednostavan. ‘Ovo nije proba’.