Zanimljiva retro-futuristička progresivna priča

Kombinirajući najprofinjeniju varijantu progresivnog rocka sedamdesetih s modernijim soundom, švedska skupina The Tangent polako je stigla i do svojeg četvrtog albuma. Ovoga puta najzahtjevnijeg od svih. I isto tako, albuma koji bismo mogli s muzičke strane opisati kao simbiozu ‘retro’ i ‘futuristic’ progressive rocka.

Uz to što su osnovnom stilu pridodavani psihodeličniji, i isto tako, utjecaji folka i jazza, što ih, uz Yesu ili Genesisu, kao i na prošlo(i)m album(ima)u, približava Jethro Tullu i Kaipi, ovdje je posao komponiranja i kompletiranja materijala dodatno otežala priča koja se krije iza devet pjesama i devedeset i nešto minuta.

Što znači da se radi o (opet) konceptualnom albumu koji uobličava humornu sci-fi priču o čovjeku, koji se, blago rečeno, ne snalazi niti u vremen(ima)u a niti u prostor(ima)u gdje se nalazi. Autor te priče je frontman benda Andy Tillison, a nju bi u muzičkom dijelu mogli razmatrati kao dvije zasebne cjeline, naravno, ne zadirujući previše u njezinu osnovnu, već istaknutu, stilsku strukturu.

Tako je na prvom disku (“A Crisis in Mid Life”) sedam kompozicija, rekli bismo, ‘normalnog’ trajanja, u kojima ima puno manje ‘komplikacija’ i lakše su za slušnu konzumaciju. Drugim riječima, te su pjesme melodičnije i komotnije, i, iako im je izmjena ritmova jedna od karakteristika, ona nije tako izražena, pa se tako s određenom dozom opuštanja mogu čuti pjesme poput “A Crisis in Mid Life” ili “Bat Out of Basildon“.

No da se ne bio ostalo prikraćeno za teže, strukturalnije i konstruktivnije naslove, pobrinula se “Lost in London Twenty Five Years Later“, koja ‘šara’ od brzih prog pa do baladnih ritmova, izmjenjujući instrumente u glavnim ulogama, s posebnim ulogama flaute i saxa.

A kada se u 44 minute ‘utrpaju’ dvije pjesme podjednakog trajanja, onda je jasno što se od njih može očekivati. Višeritmičnosti s čestim promjenama raspoloženja, većim obimom orkestralija, epskih elemenata, indivudalnih instrumentalnih i vokalnih izvedbi.

Uglavnom svega i svačega za što je potrebno se naoružati strpljenjem i dobrom voljom. I naravno, ljubavlju, barem u minimalnim omjerima, prema ovoj vrsti muzike. To je ono što se može očeikvati na drugom disku, odnosno poglavlju pod imenom “Throwing Metal at the Sky“.

Iako u svojem muzičkom dijelu ne nudi ništa previše posebno niti inovativno, ovaj je album poseban u svojem originalnijem, limitiranom izdanju, koji nudi booklet od čak 100 stranica, na kojima se nalazi novela s ilustracijama Francuza Antoinea Ettoria, inače i autora covera albuma.

Koji je, eto, jedno kompletno literarno/muzičko djelo, koje uopće ne bi bilo loše pribaviti. Bilo da ste ljubitelj knjiga ili muzike, ili još bolje – i jednog i drugog. U svakom slučaju, ‘ko god se odluči za ovaj album, limitirana verzija je daleko najbolji izbor.