Dokaz da je i nemoguće – moguće

Oduvijek je bilo nezahvalno pričati o bendovima koji su najviše obilježili pojedinu vrstu glazbe, no u slučaju thrash metala malo je nedoumica.

Činjenica da se već gotovo tri desetljeća fanovi i kritičari uglavnom
slažu s tezom da su najveći izdanci Metallica, Slayer, Megadeth i
Anthrax, koji su zasluženo dobili epitet ‘velike četvorke‘.

Istina, našlo bi se tu mjesta i za Overkill (čija je pjesma “The Beast Within” u pojedinim enciklopedijama proglašena prvim pravim thrash metal naslovom), pa za Testament ili još koji thrash metal bend osamdesetih, ponajprije Kreator, ‘posegnemo’ li malo na europsko tlo, no ova se četvorka našla u pravo (i najbolje) vrijeme na pravom mjestu i članstvo u visokom društvu neupitno zaslužuje.‘Big Four’ ekipa za sobom vodi vojske s milijunima odanih fanova, koji već desetljećima pune dvorane i stadione, bez obzira što je svaki njezin član imao ‘crnih rupa’ u svojoj povijesti. Ipak, unatoč velikoj potražnji i želji, ovi glazbeni divovi nikada nisu zajedno stali na istu pozornicu.

Spletom raznoraznih okolnosti, teško je bilo za vjerovati da će se to ikada i dogoditi, a najveća ‘kočnica’ bila je relacija Mettalica-Dave Mustaine, koja je unazad mnogo godina bila toliko napeta da se, uz ostalo, novinarima doslovce zabranjivalo postavljati pitanja o međusobnim odnosima.

Sukobi iz 1982. i 1983., kada je zbog alkohola i droga iz Metallice ‘protjeran’ Dave (sva sreća i hvala dragom Bogu da članovi Metallice nikada nisu imali problema s tim i još nekim porocima), očito su bili tako žestoki i duboko ukorijenjeni da se ni u snu nije moglo očekivati pomirenje.

No ono se ipak, puno godina kasnije, na radost i veselje svih ljubitelja metala, ne samo ovih bendova, u konačnici i dogodilo, a da je udaren finalni pečat, postalo je jasno u prosincu 2009. kada su Metallica, Slayer, Megadeth i Anthrax potvrdili kratku, ali veliku, povijesnu turneju u sklopu ‘putujućeg’ europskog Sonisphere festivala. Tako su prigodu da ih ugoste dobile Poljska, Švicarska, Češka, Grčka, Rumunjska, Turska i Bugarska.

Mnogo se nagađalo o mogućim razlozima, a jedan od onih koji se ozbiljno spominjao je novac, mada, teško da bi mogao biti isključiv. Mislim da ga Metallica sigurno ima i više nego dovoljno, Slayer i Megadeth gotovo sigurno, a Anthrax vjerojatno. Ali ona narodska, ‘Bog dao čim veću hrpu’, nije niti ovdje za odbaciti.

Bilo kako bilo, trenutak kada je ‘velika četvorka’ 22. lipnja 2010. dijelila pozornicu na Levski stadionu u Sofiji bio je ostvarenje sna, snivanog desetljećima, za nazočnu publiku, ali i za mnoge koji su tog dana bili miljama daleko od spomenutog stadiona, ali su gledali koncert u kinima i kazalištima preko satelita u posebnoj HD tehnologiji. A na oduševljenje svih koji ni na koji način nisu mogli svjedočiti pravom spektaklu, objavljeno je ovo izdanje, zahvaljujući kojemu će biti nadohvat ruke svima, prenoseći rijetko viđenu atmosferu.

Regularna verzija sastoji se od 2 DVD-a, s time da se na prvom disku nalaze cjelokupne snimke nastupa Anthraxa, Megadetha i Slayera, dok je drugi najvećim dijelom ‘rezerviran’ za Metallicu, uz čiji se nastup nalazi i iscrpan ‘behind-the-scenes’ dokumentarac koji prikazuje mnoštvo događaja koji su prethodili nastupima, ali i ‘sitnica’ koja su se događale nakon koncerata.

Priliku da započne ovaj spektakl očekivano je dobio Anthrax u čijim se redovima ponovno nalazi originalni pjevač Joey Belladona, a pozornica je bila ukrašena velikim platnom s naslovnicom ponajboljeg mu albuma “Among The Living” iz 1987. U jednosatnom, energičnom, jako dobrom nastupu, bend je ‘ispalio’ svoje najpoznatije klasike, uključujući “”Caught In A Mosh”, “Madhouse”, “Be All, End All”, “Antisocial” ili “Indians”.

Možda malo iznenađujuće, ali na set-listi se našla i pjesma “Only” s albuma “Sound Of The White Noise” (1993.), odnosno iz vremena kada je pjevač bio John Bush.

Najveće oduševljenje, uz spomenute klasike, izazvala je izvedba pjesme “Heaven & Hell”, koja se nadovezala na “Indians”. Ona je odsvirana u spomen na legendu Ronnie James Dia, koji je preminuo nešto više od mjesec dana prije ovog nastupa, a trebao je, s Heaven & Hell, nastupiti na češkom izdanju Sonisphere festivala, zajedno s thrash gigantima.

Nakon Anthraxa, red da nastavi ovaj spektakl došao je na Megadeth, koji je odsvirao sjajan nastup i dokazao da je, sportskim žargonom rečeno, ‘u životnoj formi’. Ogromna naslovnica albuma “Rust In Peace” nadvila se nad binom kao podsjetnik da se obilježava dvadeset godina od kada je objavljen.

Skoro pa paralelno s početkom nastupa Megadetha počela je padati jaka kiša, koja nije puno smetala onima koji su uživo svjedočili spektaklu, a s obzirom da je brzo prestala, show se mogao nesmetano nastaviti.

Kao i Anthrax, Megadeth je također dobio (samo) sat vremena u koji je morao nekako utrpati ono najbolje iz svoje prebogate diskografije. Tijekom cijelog nastupa redale su se žestoke skladbe, a sve je započelo svetim ratovima, iliti s “Holy Wars… The Punishment Due”, na koju se nadovezao legendarni “Hangar 18”, pa “Wake Up Dead”…

U skraćenu set-listu Dave Mustaine & Co. nagurali su mnoštvo klasika, koje je nepotrebno detaljizirati, ali grijeh bi bio ne spomenuti sjajne izvedbe “In My Darknest Hour”, “Skin O’ My Teeth”, novi adut “Headcrusher” (jedina s aktualnog albuma “Endgame“), pa “Trust”, “Sweeting Bullets”, “Peace Sells” ili “Symphony Of Destruction”.

Jedina ozbiljna zamjerka na nastup Megadetha jest činjenica da Dave ipak premalo komunicira s publikom, no to mu se može oprostiti uzmu li se u obzir neke druge, u ovom slučaju bitnije prednosti, poput klasne svirke, nenadmašnjog vokalnog kreštanja, pa i ograničenog vremena nastupa, ali i njegovog karaktera.

Treća četvrtina ‘Big Foura’ koja je izašla na stage je Slayer, ‘najviše zao thrash bend’, i to uz uvodne taktove naslovne pjesme s novog albuma “World Painted Blood“, kojom su najavili sigurno najžešćih i najbržih sat vremena sofijske večeri. Uz naslovnu pjesmu bend je s njega ‘skinuo’ i “Hate Worldwide”, a moćnu set-listu otprašio dosta profesionalno, čak i s premalo energije, posebno sjetim li se, npr., njihovog izdanja “Still Reigning”, na kojem su odsvirali cijeli “Reign In Blood” album.

Ipak, uzmemo li u obzir Tomove probleme s leđima, sve je izgledalo sasvim dobro. Bilo kome žao ili drago, ali nemoguće je ostati ravnodušan na “War Ensemble”, “Season In The Abyss”, “Angel Of Death”, “Mandatory Suicide”, “South Of Heaven” ili Slayerovu ‘pjesmu svih pjesama’ “Raining Blood”. Kraj nastupa označava i sadržajni kraj prvog diska i prebacivanje fokusa na drugi.

Na kojem se nalazi mnogima glavni događaj te večeri, nastup najpoznatijeg i najpopularnijeg benda iz velike četvorke. Je li i najboljeg, to se ostavlja za individualne procjene, no upitno je koliko je bilo u redu favorizirati Metallicu i dati joj više od dva sata. Poštujući neupitnost gornjih navoda, teško se oteti dojmu da bi uz bolje raspoređeno vrijeme dojam bio kompletniji, jer bi u varijanti da je svatko dobio otprilike sat i dvadesetak minuta sve izgledalo kompaktnije.

No dobro, Metallica je brend koji odavno više ne pripada (samo) metalcima i očekivano je da je dobila najviše vremena. Pošteno možda ne, ali… Predznak da na pozornicu konačno stiže Metallica bio je “Ecstasy Of Gold”, a tijekom uvoda na velikim su se platnima mogli vidjeti isječci iz filma “Tko pjeva zlo ne misli”.

Kao što je to bio slučaj na velikom dijelu “Death Magnetic” turneje, nastup je otvoren s pjesmom “Creeping Death” koja je publiku odmah bacila u trans. Metallica je isprašila mnoštvo svojih hitova, od onih koji su joj priskrbili slavu kakvu uživa, pa do novih, puno slabije prihvaćenijih pjesama od fanova svih generacija, što očito postaje Metallicin kontinuirani problem. Srećom za publiku, takvih ipak nije bilo u prevelikom broju, pa ih se očito dalo istrpjeti.

Iz svoje bogate diskografije bend je i za ovaj nastup odabrao više-manje očekivanu set-listu, veliki broj himni metala poput “For Whom The Bell Tolls”, “Harvester Of Sorrow”, “Sad But True”, “Master Of Puppets”, “Enter Sandman”, te osobno najdražih u ovom repertoaru, “Hit The Lights” i “Blackened”.

Po dobrom starom običaju bilo je i nekoliko laganijih skladbi, “Fade To Black”, “Welcome Home (Sanitarium)”, “One”, s pratećim vatrometom i ‘pucnjevima’, te vjerojatno jedna od najboljih laganica u povijesti glazbe, “Nothing Else Matters”. S obzirom da se promovirao “Death Magnetic“, svirane su i “That Was Just Your Life”, “Cyanide” i “All Nightmare Long”, i to su stvari koje publika, nešto slično kao i u svibnju u Zagrebu, nije baš nešto doživljavala, pa stoga malo čudi izostanak “The Day That Never Comes”, jedine s novog albuma koja je imala siguran ‘prolaz’.

Vrhunac cjelokupne večeri dogodio se prilikom izvedbe Diamond Headove pjesme “Am I Evil?“, kada je James Hetfield na pozornicu pozvao članove prethodna tri benda koji su pripomogli u izvedbi, bilo svirkom, bilo pjevanjem. Posebno zanimljivo i antologijski je vidjeti susret Davea Mustainea kako svira s Jamesom Hetfieldom i Larsom Ulrichom, s kojim se zagrlio poput najboljih prijatelja. ‘Vrijeme liječi sve rane’ kaže se, očito opravdano.

Nejasno zašto, ali uz članove Megadetha i Anthraxa, iz Slayera se na pozornici pojavio tek Dave Lombardo. Završetak nezaboravne večeri došao je sa “Seek & Destroy”, u kojoj je posljednji put te večeri svoju izrazito zapaženu ulogu odigrala i publika, zdušno pomažući Hetfieldu.

Zavšni dio izdanja rezerviran je za bonus materijale koji su jako zanimljivi za pogledati. Radi se o 50-minutnom ‘Behind-the-scenes’ dokumentarcu, koji prikazuje zbivanja koja su se događala prije i poslije nastupa ovih velikih imena. Svakako je najzanimljivije uvježbavanje pjesme “Am I Evil?”, druženje bendova i fanova, te članova bendova međusobno, od kojih je (ponovno) najzanimljiviji srdačan razgovor Mustainea i Ulricha.

Bez dileme, ovo je izdanje koje mora, ali baš mora, posjedovati svaki pravi ljubitelj metala, svaki koji drži do sebe, svaki koji cijeni vrhunske live izvedbe. Ovaj, možda limitirani ‘Super deluxe’ box set, koji uz dva DVD-a donosi i pet CD-a s pet sati svirke, booklet od 24 stranice, dvostrani plakat, fotografiju svakog benda, te ‘Big four’ trzalicu, ili Blue-ray, to bi trebala biti jedina nedoumica.