Recenzije

Luciferu, pofarbaj mi svijet u boju krvi

15.11.2009. @ 15:00 Domagoj 'Domination' Puzak

Bend koji ima preko deset albuma nema potrebe previše predstavljati. Svi znamo tko su i što predstavljaju moćni Slayeri. Zato, bez nekakve pretjerane filozofije treba preskočiti bilo kakve uvode, a treba i odustati od predstavljanja i definiranja što je Slayer postigao sa svojim "Reign In Blood", "Seasons In The Abyss" i "South Of Heaven". Legende su i dalje ovdje - zli kao i uvijek. Pored promjena na svjetskoj glazbenoj sceni, prijatelj kojem se uvijek možete bez straha vratiti.

U cijeloj priči, možda treba biti realan i spustiti na zemlju ovu (nepotrebnu) famu oko izlaska "World Painted Blood" koji je najavljivan kao spasitelj cijelog svijeta. Bilo je čak i straha da svi forsirano izgore u želji i prije nego je album uopće izašao.

Eto ga, sada je tu, nitko se ni sekunde nije bojao da će ga Slayer upropastiti, a čak i da snime album koji im je sam Sotona osobno poslao iz pakla, opet se nitko ne bi usudio uspoređivati ga s albumima iz '80-ih. i bogohulno ga smjestiti među najbolje. Zato, vjerojatno je najbolje povući paralelu sa svježijim godinama i prošlim albumom "Christ Illusion".

Što nas čeka ovdje, bilo je jasno još mjesecima pred izlazak - "Psychopathy Red" sigurno je najslayerskija (fali nam još superlativa) stvar, a vjerojatno i najbolja. Osim toga, početak je obećao puno brzine pa osim spooky uvoda "World Painted Blood" i "Unit 731" prelaze u klasično thrashersko galopiranje, ipak pomalo jednolično i ne onako očekivano moćno za početak.

Kada je nakon toga eksplodirala "Snuff" bilo je jasno da svaka za sebe služi kao punkerski obojana žestica, ali zajedno malčice i monotono. No, ništa zabrinjavajuće, jer odmah ih je naslijedila sporija "Beauty Through Order" (naravno da kasnije i Lombardo poludi) i Kingovski mrziteljska "Hate Worldwide".

"Public Display Of Dismemberment" najbliže je blast-beatovima što je Lombardo ikada došao (no, to je gotovo jedina specifičnost pjesme), a "Playing With Dolls" najozbiljnije zadire u um jednog psihopata. Upravo to je dobar opis atmosfere i riječi koje prate ovaj album. Hanneman i King (opet) su preuzeli pjesmopisateljske uloge pa uobičajeno anti-religiozno gaze po svijetu, izazivaju mračnu nelagodu u kostima i ispipavaju kako daleko može ići ljudski um današnjice.

Glazbeno, album je možda i previše natrpan 'narodnjačkim' tupa-tupa ritmovima, pokušava se na silu dokazati da u starijim danima nemaju problema s brzinom i slayerovski zlim riffovima, a vidi se da i dalje u njihovim dušama ne blijedi agresija i nasilje. Ono što im unatoč svim pokušajima, iz nekog razloga nijedan novi i 'ekstremni' bend ne može oduzeti. Ako ćemo raščlanjivati album, opet je isti zaključak kao i prošli put - Hanneman je osmislio ponajbolje stvari iako u promociji benda ispada najpovučeniji član.

11 pjesama na albumu svaka za sebe svojom dinamikom razvlači onu mrku facu koja izaziva uzimanje air-gitare u ruke. Istina, od tolike buke oko izlaska čovjek bi očekivao da svakim slušanjem otkrije i više novoga, ali treba priznati - Slayer ovog tisućljeća definitivno ima što za ponuditi (opet). Mislim da je i Lucifer relativno zadovoljan.

Albumi