Recenzije

Najbolji thrash metal album ponovno ima - Megadeth

16.11.2009. @ 18:00 Ivica Cikač

Često smo posljednjih godina u najavama novih albuma nekog velikog benda ili onog koji je to nekad bio imali prilike čuti, neki od nas to već i konstatirati, kako će baš to djelo biti povratak u zlatno razdoblje i(li) kako će biti najbolji album u karijeri. U tome se najčešće koristio izrazi tipa 'povratak korijenima'.

Mislim da velikoj većini nas opasno pada mrak na oči kada tako nešto čujemo, a i automatski zavlada veliko nepovjerenje, pa čak i podsmijeh, pri samoj pomisli na takvu mogućnost, jer smo polako već i naučili da takve najave najčešće završavaju svime, samo ne 'povratku korijenima', a koji puta i pravim fijaskom.

U takvim najavama prednjače thrash metal bendovi, a svjedoci smo da njihovi novi albumi, poput Anthraxovog "We've Come For You All" (2003.), pa Slayerovog "Christ Illusion" (2006.) ili najnovijeg primjera, Metallicinog "Death Magnetic" (2008.) ispadnu, s 'korjenitog', pa i kvalitativnog aspekta, na jedvite jade prosječni, a neki čak i manje od toga.

No ipak ima i, istina superrijetkih, pozitivnih primjera, u kojima se takva najavna priča može smatrati uspješnom pretočenom u stvarnost, gdje se ponajprije rado prisjećam fantastičnog Kreatorovog "Violent Revolution" (2001.), a i Death Angelovog "The Art Of Dying" (2004.) ili Testamentovog "The Formation Of Damnation" (2008.).

U kategoriji thrash metal bendova kod kojih se ne mora stvarati nikakav 'cirkus' i nikakva pretjerana medijska 'napumpavanja' dok snima novi album prvo mjesto već godinama sigurno pripada Megadethu, za kojeg je nekako postalo normalno da mu albumi budu kvalitetni. Iako, imali su i oni promašaja, no ono što nijedan objektivan i ozbiljan pratitelj thrash metal scene teško da može negirati je činjenica da su od svih spomenutih imali najmanje 'totalnih' promašaja, da ne kažemo fijaska.

A što je apsolutno najvažnije, kroz bližu je povijest jedini, gotovo u pravilu, 'izbacivao' dosta dobra, čak odlična izdanja, što nije bio slučaj s drugim bendovima, a posebno ne onima iz kategorije 'velika četvorka' thrash metala, među kojima su se neki znali i propisno izblamirati.

Možda će netko reći da je to normalno, netko naravno to apsolutno negirati, ali smatram da je Dave Mustaine (i) ovoga puta na tragu ranijih izdanja, štoviše, nadmašio je i samog sebe te i više nego ugodno (opet) iznenadio objavivši najbolje izdanje još od vremena "Rust In Peace" (1990.) i "Countdown To Extinction" (1992.).

Čak bih se usudio reći da je "Endgame" najbolji thrash metal album u posljednjih petnaestak, možda i više godina, kojemu, uz već spomenuta izdanja, može parirati još samo tzv. 'crni album' Metallice iz 1991. godine. Jednostavno, mene je oduševio, i premda niti slučajno nisam očekivao da će Dave napraviti nešto slabašno, daleko je iznad osobnih očekivanja.

Dvanaesti album Megadetha na tržištu se pojavio gotovo dvije i pol godine od izlaska "United Abominations", od kojeg je vidljivo i čujno energičniji i brži, najvećim djelom i oslonjeniji na (naj)ranije faze djelovanja. A s koncepcijom dvanaest pjesama trajanja oko 45 minuta, s time da najkraća traje tek nešto više od dvije minute, a najduža gotovo šest, zadovoljeno je jedno od osnovnih pravila thrasha - da album nije niti prekratak, ali niti naporno i dosadno predug.

Nadalje, album se bazira na brzim, sjajnim te često superagresivnim, 'attack', drobilačkim riffovima, s evidentno pojačanom dozom solaža, bilo onih glavnih, bilo pomoćnih, kojih ima više nego na "United Abominations", do sada najheavy albumu benda po tom pitanju. Tome je svakako pridonio dolazak Chrisa Brodericka (Nevermore, Jag Panzer), kojeg doživljavam najboljim gitaristom Megadetha još od vremena Marty Friedmana. Chris je tu, Glena Drovera više nema, čime je, treba li to posebno naglašavati, snimljen još jedan album s promijenjenom postavom u odnosu na prošli.

Dinamične gitarističke izmjene, dopune i razmjene znak su da je gitaristička kombinacija u potpunosti kohezivna i pogođena. Potentne, energično-melodično-jasne gitarističke izvedbe najmoćnije su oružje albuma, kojima u nemilosrdnoj borbi sa socijalnom nepravdom svojom razornom rezolutnošću uvelike pomažu i beskompromisni bubnjevi, čija je snaga također impresivna.

Definitivno najpouzdaniji znak, kao i uvijek, da se radi o Megadethu je prepoznatljiv, snažan, unikatan i, naoko bezosjećajan Daveov vokal, koji nikako ne otkriva da mu je 'vlasnik' netko tko ima 47 godina i eksploatira ga više od polovine tog perioda. A i gotovo je nevjerojatno da njegove brojne 'autodestrukcije' nimalo nisu utjecale na njegov vokalni izražaj. Naravno, jednako, ako ne i više, kao i na kompozitorski.

Također, tu su i nezaobilazni, može se reći tradicionalni tekstovi, koji se i ovoga puta velikim dijelom odnose na politiku, odnosno njezino kritiziranje, teorije zavjere, automobile i drugo.

Analizirajući "United Abominatios", pa i spomenute "Rust In Peace" i "Countdown To Extinction" albume, s kojima je u biti počela ozbiljnija 'hevijanerizacija' benda, možda bi se zbog evidentno povećane, odmah uočljive, bezobrazno agresivne žestine, moglo aludirati na nedostatak melodije, no i nje ima i više nego dovoljno u svim presjecima, tako da usporedbe i u tom elementu apsolutno stoje.

Također, nedvojbeno je da bi se moglo reći kako "Endgame" ima mnogo dodirnih točaka s "Rust In Peace", posebno tu mislim na onu dozu agresivnosti koja je krasila Megadeth od vremena njihova nastanka pa sve do početka devedesetih, a ta se agresivnost ovim albumom ponovno, dobrim dijelom vratila. No ipak, mišljenja sam da je "Endgame" pogrešno uspoređivati samo sa spomenutim klasikom, a bez da se dodaju, ponajprije, utjecaji "Countdown To Extinctiona" i "Youthanasie", i dijela ubojite sirovosti s početka karijere. Ukratko, svega što je Megadethu i priskrbilo status kojega danas uživa.

Uza sve navedeno, siguran sam da niti jedan album nakon dva gorespomenuta nije toliko (i u potpunosti) kvalitativno ujednačen kao "Endgame", što također nije nebitno. Dapače. Vrlo je teško odrediti jedan, dva, tri, četiri ili ne znam ni sam koliko naslova koji bi kvalitetom toliko značajno odskakali od drugih naslova, pa će niže imenovani biti istaknuti tek radi orijentacije i nekih uočenih različitosti.

"Dialectic Chaos" pjesma je koja otvara izdanje, a radi se o kratkom, epsko/thrasherskom instrumentalu koji započinje melodičnim riffovima s obiljem melodija i dvostrukih gitarističkih solo dionica, a na nju se nadovezuje "This Day We Fight", još jedna prava, brza thrash skladba s obiljem gitarističkih vratolomija. "44 Minutes" privremeno 'skreće' album u nekom drugom smjeru, budući da se radi o epiziranoj pjesmi nešto sporijeg, odnosno srednjeg tempa, koja me strukturalno neodoljivo podsjeća na legendarnu "Symphony Of Destruction".

S "1,320" stvari se opet 'vraćaju na početak' - na sve strane pršti od brzih i žestokih riffova potpomognutih sa solo dionicama s uporištem u osamdesetima, a lagani zaokret prema nešto 'mekšim' heavy vodama dolazi s "Bodies", čiji je najupečatljiviji dio odlična solo dionica te najpamtljiviji refren od svih, ujedno i naslov kojeg doživljavam kao da je rađen po "Youthanasia" modelu.

Naslovna pjesma svojom tematikom dotiče politiku, svakodnevnicu, odnosno kritiziranje američke vlade s crnjim scenarijem ("This is the end of the road, this is the end of the line, this is the end of your life, this is the Endgame!''), a ona je, moguće, jedna od ozbiljnijih koja posjeduje predispozicije da nekima postane favorit cjelokupnog izdanja, pogotovo heavy orijentiranima.

Definitivno najčudnija ili bolje reći 'najdrukčija" je "The Hardest Part Of Letting Go...Sealed With A Kiss", s obzirom da započinje s akustičnom gitarom, što i nije najčudnije, već su to klavijature koje se 'javljaju' na početku središnjeg dijela zajedno s 'labavijim' gitarama, jednako kao i emocionalnije pjevanje, a sve završava baš onako kako je započelo, uz akustičnu gitaru.

Najpoznatija pjesma je "Head Crusher", koja je prva predstavljena publici kao singl i koju su mnogi već ranije mogli zamijetiti kao vrlo dobar thrash naslov, s novom kolosalnom dozom razarajućih riffova i melodioznih solaža. Jedna od najtipičnijih Megadeth pjesama na albumu, apsolutno.

Moćna "How The Story Ends" djeluje mi kao skladba tipičnija za noviji opus Megadetha, a "The Right To Go Insane", kojom završava album, započinje kratkom, ne baš preuvjerljivom bas dionicom, koja se ubrzo pretače u spore riffove, no tada dolazi 'šećer na kraju' - mnoštvo novih riffanja, još jedan od boljih refrena, ali i definitivno najbolja solo dionica, smještena, uobičajeno, u središnjem dijelu.

Iz ovog pozamašnijeg 'ispisa' pjesama jasno je da se na "Endgame" nije išlo po sistemu 'peri-deri' pa što bude, već se dosta poradilo i na različitostima, nekim neočekivanim dodacima, ali je vješto izbjegnuto eksperimentiranje i bijeg od thrasherske stvarnosti i autentičnosti. Zato se nakon brojnih preslušavanja, ne mogu oteti dojmu da je ovo nešto najbolje što se metalu dogodilo ove, a thrashu i mnogih prijašnjih godina, kako je, uostalom, već i navedeno.

Iako je od mnogih, koji očito zaboravljaju, neki sigurno i ne znaju, da je baš on autor nekih najjačih pjesama s početka Metallicine karijere, stalno osporavan, Dave Mustaine ih je ponovno 'lupio šakom u oko' i pokazao da je veliki majstor svog zanata i jedan od rijetkih koji se ne trebaju truditi da se vrate korijenima. Jer on od njih nikada nije otišao, čak niti odstupio.

A osim toga, znate li nekog sposobnijeg od Davea da od anonimaca relativnih ili stvarnih, u kratkom roku napravi muzičara kojem će se svi klanjati i ne ga spominjati kao ex-Megadeth člana iz čiste kurtoazije ? I tako to već mnogo godina. Je li i to slučajnost ?

Albumi