Da li je novo staro, ili je pak staro novo?

Da se u vašem plejeru mimo vašeg znanja nađe deset godina star CD, s pretpostavkom da se radi o novom uratku kojeg morate recenzirati, zapadate u nezavidnu percepcijsku zamku. Da li je novo staro, ili je pak staro novo?

Dobitnik Mercury Music Prize iz 1997. u konkurenciji s “OK Computer” albumom grupe Radiohead i “Fat of the Land” grupe The Prodigy, “New Forms” je ponajbolje sastavljen drum’n’bass LP svih vremena. Ujedno i autorov dugosvirajući debi, “New Forms” je djelo visoko respektabilne figure elektronskog podneblja, producenta, DJ-a i ‘underground magnata’, Ronia Sizea i njegovog Raprezent tima.

Nedugo zatim što je odigrao povijesnu ulogu u evoluciji žanra upravo tim albumom, tek u svojim ranim tridesetima zapada u svojevrsnu kreativnu hibernaciju. Visoke kriterije koje je postavio s prvijencom, najbliže je zadovoljio “In the Mode” iz 2000. s nekoliko izvrsnih i dobrom četvrtinom nepotrebnih pjesama, te projektom “Breakbeat Era”, čijem nesvakidašnjem ‘post punk wave’ ozračju za tadašnju ‘heads’ scenu ponajprije doprinosi karakterni vokal Leonie Laws.

Nadolazeći Sizeov opus uglavnom vapi za invencijom. Nanizane suradnje iz posljednjih 8 godina (Cypress Hill, Jocelyn Brown…), danas više djeluju kao nedostatak fokusa nego štivo vrijedno pamćenja.

Deset godina nakon epohalnog “New Forms”, Size nam mimo svake izdavačke prakse servira taj isti “New Forms” (broj 2) u svojoj renoviranoj verziji, vjerojatno kako bi sam sebi podigao nikad osporavan rejting i doskočio već pola desetljeća dug i siguran pad u zaborav. Da je riječ o klasičnom reizdanju, ili u vinilnom žargonu, repressu, pa čak i remasteringu s obzirom da su se hi-fi standardi slušatelja mlađe generacije uvelike srozali, pothvat nebi inicirao toliku halabuku oko najobičnijeg vrtenja u krug.

Blagi, gotovo nezamjetni zahvati estetske kirurgije, sukladno naslovljeni kao reeditovi 2008. što piše u zagradi pored svake pjesme, iako to nisu, prije no što sam detaljnije iščitao omotnicu CD-a, ostavili su dojam da je riječ o vrlo starinskom drum ‘n’ bassu. Edit ili reedit pjesme u odnosu na remiks, da bude jasnije, podrazumijeva da su na staroj verziji pjesme napravljene najmanje moguće strukturalne promjene, fraza unutra – fraza van, što u ovom slučaju nije istina.

Poštivanje leksikona nazivlja verziranja pjesme možda nije ni bitno, koliko sama činjenica da je zadiranjem u taj neponovljivi, glamurozno sirovi zvučni profil originala na silu uštrcana doza beskarakternih digisoničnih ‘protools’ steroida.

Psihološki zaokret kod mene u ulozi slušatelja nastupa upravo po spoznaji porijekla albuma, a razočarenje koje je nastupilo nakon uvodnih tri-četiri pjesme, postaje još večim. Većim utoliko što “New Forms” kao opće priznatom remek-djelu nisam nikada izgleda posvetio dovoljno pažnje, zbog čega sam i bio izigran u fazi uvodnog slušanja, te konačno uviđajući svu njegovu ograničenost vremenskom etapom u kojoj nastaje original. Gurajući deset godina staru matricu, i to uvjetno rečeno, jer je određeni broj kanala i nanovo odsviran, u novo suzvučje jednako je nakaradno koliko i slični pothvati kojima su podlijegali izvođači 30-ih, 40-ih i 50-ih godina kada su u nadolazećim desetljećima, dakako iz objektivnijih razloga kao što su pojava višekanalnog snimanja prije svega, stare snimke nadopunjavali novim aranžmanima.

Takvom raspoloženju još su više pridonijele i četiri nove Sizeove numere na albumu u retro maniri, i sve to pod deplasirajućom etiketom, parafraziram: ‘da će ga nove generacije kojima je original promakao, s većim razumijevanjem prihvatiti u novom ruhu’?!. Staro mora ostati staro, a novo neka bude novo, moje je skromno mišljenje po tom pitanju.

Vratiti vrijeme je nemoguće, pogotovo kada je riječ o periodu kojeg još jasno evociramo umivajući se nakon sve rijeđih i sve treznijih partijanja, i čija je osovina, u ovom slučaju “New Forms”, bila toliko realna prekretnica na tadašnjoj sceni da tamo, u tom vremenu mora i ostati, jer produkcijske značajke u ovisnosti s tehnološkim tekovinama upravo i čine taj duh vremena koji je prvobitni “New Forms” uspio plasirati kao glazbenu legendu.

Smisla u ovakvim neinspiriranim premetanjima po vlastitoj slavnoj prošlosti, nema nikakvog, osim u gomilanju nepotrebne glazbe na već ionako prenapućenim glazbenim krajobrazima.

Višeslav Laboš