Čudesan domet, čak i za ovakav duet

Nikakvo čudo da su dvojica majstora, nakon tolikih godina uspjeha, do kosti sigurni u sebe: pa ipak, nazvati novi CD tako da ime direktno upire na njihov najpoznatiji zajednički rad, album što je k tome prerasao u svojevrsni zaštitni znak etikete na kojem je objavljen (ECM) i to prije ravno trideset i pet godina – delikatan je potez čak i za njih.

Snimka “Crystal Silence” (1972), naime, po mnogočemu je temeljna i presudna za duet Chicka Coree i Garya Burtona. Riječ je o njihovom prvom zajedničkom albumu, što je odmah po objavljivanju digao buru o kojoj teško da su obojica i sanjali.

Da atmosfera i prostor mogu biti jednako snažno sredstvo improvizirane glazbe kao ton i šum, znalo se odavno – ali da tišina može biti tako ključna, a melodija efektna čak i ako je ta ista tišina drobi u puke lirske fragmente, ukazalo se u punom snazi možda tek upravo na ovoj ploči.

Dodatna važnost ležala je i u nanovo otkrivenoj silini i potencijalu međuigre klavira i vibrafona, pomalo zaboravljenoj stavci u free- i fusion-revoluciji; stoga nije zapravo ni čudo što je suradnja Coree i Burtona odmah pozdravljena kao istinska novost tzv. mainstream jazza, dobivši pozornost koja otada ne jenjava. Tome, dakako, pridonosi i činjenica da dvojac razmjerno rijetko svira i snima zajedno, kao i da su obojica među svjetski najpoznatijim i najpriznatijim jazzerima.

No, sve nabrojano dolazi tek iza nepobitne činjenice, da je “Crystal Silence” izvrsno izdržao test vremena, prerasavši tijekom godina u gotovo eponimnu ploču i svojevrsnu vrhunsku ‘pokaznu kartu’ ovog dueta.

Sada, tri i pol desetljeća kasnije, isti taj duo dolazi nam zaogrnut u međuvremenu stečenim veteransko-legendarnim statusom, s projektom “The New Crystal Silence“.Ovakav naslov može lako dati naslutiti da je riječ o epigonstvu vlastitih mlađih dana – ili, u lošijoj varijanti, o nedostatku svježih ideja i reciklaži starih, što ovako moćan dvojac može odraditi na autopilotu čak i u stanju blage nesvjestice.

Pritom saznanje da prvi disk sadrži verzije Coreinih autorskih skladbi za duo i orkestar, izvedenih u dva dana svibnja 2007. u Sydneyskoj operi, također može zazvučati tek kao stilsko mazanje očiju i samodopadno podizanje vlastitih ideja na grandioznu mjeru.

A poanta je, zapravo, u tome da sve te predrasude možete baciti u najdublji zamislivi koš (ako vam već nije dostupan sanduk za radioaktivni otpad). Već nakon prvog slušanja apsolutno je jasno kako su obojica virtuoza u projekt ušli do kraja promišljeno: tako ni naziv albuma nije slučajan.

Jer, ovo uistinu jest “The New Crystal Silence” – koncept je sličan kao i prije tri desetljeća, ali glazbenici koji se njime bave u međuvremenu su izrasli u najveće umjetničke osobnosti žanra, prošavši sve zamislive faze na tom putu. Svo to golemo iskustvo i adekvatno, godinama njegovano sviračko umijeće, u kombinaciji s do kraja zrelom kompozitorskom i aranžerskom vizijom (po kompleksnosti koje Corea jedva da ima ravnopravnog kolegu na današnjoj sceni!) – naprosto pršte iz oba ova diska, što svaki za sebe dokazuju kako i Burton i Corea do srži znaju što rade, bilo da pred auditorijem stoje sami ili potpomognuti Sydneyskim simfonijskim orkestrom.

Najbolji primjer za potonju tvrdnju nudi silno domišljata “La Fiesta“, koja zatvara i prvi i drugi CD – doslovno pokazujući kako je pristup glazbi, pa i improvizaciji, potpuno različit ovisno o sastavu koji je izvodi, dok sama skladba, krcata španjolskim i južnoameričkim nasljeđem, uprkos mijenama kojima je Burton i Corea podvrgavaju u izvedbama, ostaje sasvim jasna i samosvojna.

Pritom nipošto ne treba misliti da je duet-disk (snimljen većinom na norveškom Molde festivalu) namijenjen jazzerima, a simfonijski klasičarima, odnosno grandomanijacima. Izvedba sa sydneyskim simfoničarima, za koje je aranžmane radio Tim Garland, inače saksofonist u Coreinom bendu Origin, pravi je festival ‘third-stream’ aranžerstva, u kojem improvizacijska spontanost ostaje apsolutno netaknuta, dapače: orkestralne linije vlo često dodatno potenciraju i pokazuju prostor slobode što ga obojica umjetnika čudesnom lakoćom zapasavaju u naoko strogo definiranoj partituri (uvodna “Duende” s golemim orkestralnim introm).

Ono što dodatno oduševljava jest preglednost orkestralnih tekstura bez obzira bile one apstraktno fragmentirane ili dosljedno slijede melodiju – primjerice, simfonijska izvedba “Love Castle” toliko čisto, ali inventivno čita original s “My Spanish Hearta” da će čak i okorjeli ljubitelji ovog albuma, pritajenog Coreinog remek-djela, nerijetko posegnuti za (n)ovom verzijom.

Jednako živo, međutim, pulsira i novo ruho starih “Crystal Silence”- favorita, kako istoimene skladbe, tako i “Senor Mouse” (jedine snimljene na Tenerifama), u duet-izvedbama. Prekrasna izvedba Evansova klasika “Watz For Debby“, pak, pokazuje kako se duet superiorno snalazi u čistoj lirici, koju ritmički potencira do kraja čak i kad je glazba lišena ritmičkog raspašoja kubanske i brazilske tradicije.

Krajnje spacijalna i otvorena, glazba Burtona i Corea uistinu provocira maksimalne i neočekivane potencijale skladbi kojima se dvojac bavi. Prvi i najočitiji razlog je sjajno razumijevanje tišine u glazbi, čija je dramatika pogonsko gorivo na kojem dvojac otvara mnoge neslućene prostore. Drugi je ‘nepodnošljiva lakoća’ improviziranja i razumijevanja, zbog kojeg totalno virtuozna glazba često zvuči kao nepretenciozna zaigranost.

Ali, ako se Corea i Burton kroz diskove često i poigravaju, nemojte se zavarati: nema tu ni trunke glazbe za liftove i zubarske čekaonice. “The New Crystal Silence”, naslovu uprkos, ne podržava slušanje s propuhom između ušiju.

Upravo suprotno, da biste prodrli svijet ovih kristalnih tišina, valja uperiti mnogo pažnje prema zvučnicima – ali oni koji tako postupe, pronaći će album za čistu desetku, kojem teško da će se tako skoro naći odgovarajući par: osim ako, dakako, upravo Corea i Burton na nekom budućem projektu odu još korak dalje. A, da pravo kažemo, niti to ne izgleda tako lako zamislivo!

Postava: Chick Corea, klavir; Gary Burton: vibrafon; Sydney Symphony Orchestra, dirigent Jonathan Stockhammer (CD1)