Senzibilitet koji je zaslužio bolju proslavu stogodišnjice

Ulazak u drugu dekadu 21. stoljeća suočit će nas, po svemu sudeći, s još jednom masovnom pojavom u jazz-diskografiji: obljetničarskim izdanjima povodom ‘jubilarne te-i-te godišnjice objavljivanja tog-i-tog albuma’ pridružit će se i slavljeničke kompilacije u spomen stogodišnjice rođenja najistaknutijih jazzera – još jedan živi dokaz koliko je dugo jazz tu, oko nas, i koliko mu se ne prestajemo oduševljeno čuditi.

Trend je, kako vidimo, već lagano započeo: jedan od prvih izbora je, logično, Ben Webster, obzirom da je najemotivniji glas tenor saksofona (uz, dakako, Lestera Younga) rođen još 1909. u Kansasu. Odabir Webstera pokazuje se još smisleniji obzirom da je njegov utjecaj na saksofonistički izričaj u cjelini gotovo nemjerljiv, kao što ni bilo kakva baladna svirka danas nije zamisliva bez korištenja sredstava iz njegova beskrajno suptilna vokabulara i načina fraziranja.

Ono što će se, međutim, ukazivati očigledno spornim kod izdanja priređenih u ovom duhu bit će uvijek ista boljka svih jazz kompilacija sastavljenih u formi ‘komprimata’, to jest izbora stisnutih na jedan disk: problem smislenosti selekcije i njezine reprezentativnosti.

Ako, naime, ‘slavlje o stogodišnjici’ rođenja Bena Webstera želi biti odgovarajuća, ili barem suvisla, posveta jednom od najprofinjenijih saksofonista čitavog jazza, onda bi trebalo ponuditi jasan kriterij po kojem je upravo i samo ovih devet (!) skladbi ušlo na tako pretenciozno (da ne velimo pompozno) nazvan disk. Činjenica da pak sve skladbe potječu iz perioda od 1956. do 1963. godine čini stvar još problematičnijom, obzirom da ovo razdoblje definitivno nije najreprezentativnije u Websterovoj karijeri; takva titula će prije pripasti periodu od 1941. do 1949., kada je snimao s Ellingtonom kao Dukeov prvi solist.

Promatrano s benevolentne strane, i na prijelazu pedesetih u šezdesete Webster je snimao s mnogo vrhunskih glazbenika – tako se ovdje mogu naći suradnje s Artom Tatumom, Johnom Zawinulom, Philly Joe Jonesom – no postavlja se pitanje, a kada nije?

Nemogućnost da jasno odgovori na pitanje zbog čega bi valjalo apostrofirati upravo ove godine Websterova stvaralaštva, pokazuje zapravo nedostatak ključa po kojem je ovaj izbor sastavljen – što je smrtna osuda za svaku kompilaciju iz nečijeg umjetničkog djela, ne samo glazbenog, i to stoga što potire razlog njezina nastanka u samom začetku.

Kao motiv ostaje samo kombinacija jeftinih autorskih prava i brze zarade, a toga smo se, hvala unaprijed, već nagledali. U prilog potonjoj ideji govori i krajnje sumnjiv izbor živih izvedbi standarda “Caravan” i “Georgia On My Mind” iz 1960., s albuma “At The Renaissance”, koji nikako ne spadaju u vrh Websterovih interpretacija.

Jedini detalj koji treba istaknuti u ovako nesuvislom obilježavanju stogodišnjice jest sjajna trijada skladbi nastala sa sastavom Arta Tatuma iz 1956., “Have You Met Miss Jones?“, “My One And Only Love“, te standard “All The Things You Are” – no samo kao živ dokaz kako bi za nove Websterove slušatelje, a i za prokušane poklonike, najpametnije bilo nabaviti briljantnu ploču “The Tatum Group Masterpieces, vol 8.”, a “Centennial Celebration” jednostavno zaboraviti.

U životu se ne stignemo baviti ni svim važnim stvarima, a kamoli nedorađenim kompilacijama koje se još drznu zakititi stogodišnjom obljetnicom. Baš zbog posljednje činjenice, pitamo se je li ovo izdanje zapravo dobilo jednu ocjenu previše?

Postava: Ben Webster: tenor saksofon; Joe Zawinul: klavir (1, 3, 6); Richard Davis: bas (1, 6); Philly Joe Jones: bubnjevi (1, 3, 6); Art Tatum: klavir (2, 4, 7); Bill Douglass: bubnjevi (2, 4, 7); Red Callender: bas (2,4,7); Thad Jones: kornet (3); Sam Jones: bas (3); Benny Carter: alt saksofon (5); Barney Bigard: klarinet (5); Shorty Sherrock: truba (5); Jimmy Rowles: klavir (5, 8, 9); Dave Barbour: gitara (5); Leroy Vinegar: bas (5); Mel Lewis: bubnjevi (5); Red Mitchell: bas (8, 9); Frank Butler: bubnjevi (8, 9); Jim Hall: gitara (8, 9).