Jedan od najvažnijih vibrafonista u povijesti jazza, Gary Burton sa svojim će kvartetom 1. srpnja nastupiti u Rovinju, u sklopu Avantgarde Jazz Festivala.
Suradnik čuvenih glazbenika poput Keitha Jarretta, Herbiea Hancocka, Davea Hollanda, B.B. Kinga i Astora Piazzole, Burton je dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, godine 1968. magazin Down Beat proglasio ga je jazzistom godine, kao najmlađeg u povijesti, a poslije je postao višestruki dobitnik nagrade Grammy.
Je li vas Bill Evans nadahnjivao u takvom načinu sviranja?
Mnogo. Tijekom ’50-ih. i ’60-ih. bio je velikim nadahnućem svim pijanistima jer je izmijenio način na koji se glasovir svirao u jazz sastavima toga doba. Svi su bili nadahnuti takvim načinom sviranja. Njegova izražajnost, melodičan pristup… Do tada je sviranje jazz glasovira bilo poput udaraljkaškog – Oscar Peterson, Horace Silver – a Bill je predstavio pristup blizak klasičarskom i drukčiji osjećaj za harmoniju, također nadahnut klasičnom glazbom.
Za nas mlade glazbenike – imao sam devetnaest ili dvadeset godina kad sam prvi put slušao ploču Billa Evansa – bilo je to veliko otkriće. I ja sam želio tako zvučati. Njegova je glazba bila moje izvorište i nit vodilja, sve dok nisam počeo svirati s raznim glazbenicima, primjerice sa Stanom Getzom koji me također snažno nadahnjivao. Poslije je Chick Corea snažno utjecao na mene. Zajedno sviramo već četrdeset godina. Često sam izvodio njegovu glazbu i kroz to mnogo naučio.
Naziv njegove skladbe koju zajedno svirate i vašeg zajedničkog albuma, “Crystal Silence”, savršeno dočarava vaš zvuk, ali i pristup. Kako ste ga razvili?
Snimajući taj album Chick i ja otkrivali smo jedan drugoga kao svirače. Poznavali smo se otprije i ponekad svirali zajedno, ali nismo ostvarili suradnju kao vođe sastava. Manfred Eicher, producent diskografske kuće ECM, uvjerio nas je da pokušamo snimio ploču u duu. Pomislili smo da je to ludo, ali uspjelo je.
Tek kad smo snimali ploču otkrili smo silan spokoj i zajedništvo koje je vladalo u našoj suradnji. Pogađali smo što će onaj drugi učiniti u sljedećem trenutku, gotovo kao da smo jedan drugome čitali misli. Kad smo završili snimanje bilo je očito da želimo nastaviti suradnju.
Tada je utemeljen moj osobni stil sviranja vibrafona. Prije sam vodio vlastite sastave – profesionalno sam svirao već dvanaest godina ostvarujući napredak i razvijajući vlastiti stil – ali u vrijeme snimanja albuma “Crystal Silence” postalo je jasno tko sam kao vibrafonist.
Poslije ste potpuno drukčije svirali s Eddiem Danielsom na snimanju albuma “Benny Rides Again” koji ste posvetili Bennyu Goodmanu, ali i vibrafonistu Lionelu Hamptonu. No, zašto ste za taj album snimili i izvedbu skladbe “Knockin’ On Wood” još jednog utjecajnog vibrafonista iz ranog razdoblja jazza, Reda Norvoa?
Kad smo snimali tu ploču najviše sam razmišljao o “Hampu”, ali tijekom procesa prikupljanja skladbi sjetio sam se da je Red Norvo također neko vrijeme svirao s Bennyem Goodmanom i neke je skladbe s njim snimio svirajući ksilofon. Bilo je to oko 1931. To su kultne ploče. Tako sam se odlučio za ksilofon kojeg sam posudio, donio ga u studio i svirao na njemu u izvedbi te skladbe.
Bilo je jako zabavno snimati taj album iako tijekom glazbenog sazrijevanja nisam naučio puno o Goodmanovoj ili Hampovoj glazbi. Nisam imao pristup njihovim pločama. Imao sam jedino ploče koje su tada bile na tržištu, što je u 1950-ima. značilo imati one Modern Jazz Quarteta, Arta Blakeya, Davea Brubecka i drugih, ali ploče ranog jazza više nisu bile dostupne. Zato sam prije snimanja tog album poduzeo istraživanje. Kupio sam mnogo reizdanja Goodmanovih i “Hampovih” ploča iz ranog razdoblja njihovih karijera i proučio glazbu na njima.
Izvodili ste djela klasične literature i svirali s interpretima klasične glazbe. Kako je bilo snimati album “The New Crystal Silence” sa Chickom Coreaom i Sydney Symphony orkestrom?
Tijekom svih tih godina suradnje priželjkivali smo kao duo surađivati sa simfonijskim orkestrom, ali to je teško ostvariti jer troškovi su ogromni i potrebno je puno vremena kako bi se pripremili aranžmani. Godine 2007. planirali smo veliku turneju za trideset i petu godišnjicu naše suradnje.
Željeli smo poduzeti svjetsku turneju i snimiti novu ploču. Imali smo sreću što smo već prije primili ponudu iz Australije, od sidnejskog simfonijskog orkestra. Rekli su da žele ostvariti projekt zajedno s našim duom. Imali smo dvije godine za pripreme – za pisanje glazbe i uvježbavanje programa. Otišli smo u Australiju gdje smo održali nekoliko koncerata kao duo, te smo došli u Sydney i održali tri koncerta s orkestrom na kojima smo se zbližili s glazbom. Nekoliko smo dana zajedno vježbali te smo održali nekoliko koncerata. Chick je autor svih skladbi koje smo snimili. Prije smo ih izvodili i snimali kao duo. Iako je to bilo nešto što smo oduvijek priželjkivali, vjerojatno to više nikad nećemo ponoviti jer to iziskuje jako puno vremena i materijalnih troškova.
Zašto volite svirati djela Astora Piazzolle?
Budući da Astor nije bio jazz glazbenik, to je nešto izdvojeno od mojeg uobičajenog djelovanja. S njim sam se upoznao u Argentini kad sam tamo bio na turneji kao član sastava Stana Getza. Tijekom tri večeri za redom dijelili smo pozornicu s Astorovim sastavom. Nikad prije nisam čuo tako nešto. Bila je to zadivljujuća glazba. Stajao sam na rubu pozornice i gledao kako ti glazbenici sviraju svu tu vrlo složenu glazbu i zvuče tako moćno i strastveno. S tog sam se putovanja vratio punih ruku ploča tango glazbe i otada sam obožavatelj njegova djela.
Dvadeset godina poslije toga pojavio se na jednom od mojih koncerata. Svirao sam sa Chickom u Parizu. Nakon koncerta došao je na pozornicu i rekao: “Bok, sjećaš li me se?” Rekao sam: “Oh, naravno da vas se sjećam! Pratim vaše glazbeno djelovanje svih tih godina.” Tada mi je ponudio suradnju. Rekao sam: “Naravno, volio bih to iako nikad nisam svirao tango, ali dat ću sve od sebe.” Nakon dvije godine taj se naum ostvario. Održali smo turneje po Europi i Japanu i objavili ploču koju smo snimili na Montreux Jazz Festivalu. Bilo je to moje upoznavanje s tango glazbom kao svirača. Od Astora sam puno naučio. Podučio me kako interpretirati melodiju, skladbu. Tijekom tih šest mjeseci koje smo proveli na turneji puno sam naučio o tango glazbi.
Zašto je ona i danas na vašem repertoaru?
Nekoliko godina poslije Astor je preminuo. Tada je jedan moj argentinski prijatelj predložio da okupim sastav i napravim posebne projekte s Astorovom glazbom što sam i učinio. Stupio sam u kontakt sa svim glazbenicima iz njegova sastava i tijekom desetak, petnaestak godina snimili smo tri CD-a, te jedan DVD. Kod mene se nastavlja razvijati ljubav prema toj glazbi i osjećaj snažne povezanosti s njom. Vjerojatno će se uvijek osjećati ponešto od tanga u mojoj glazbi.
(Preuzeto iz Novog lista od 19. lipnja 2011.)
