Glazbeno naslijeđe diva jazz glazbe

Prije godinu dana u osamdesetoj je godini života preminuo glasoviti američki tenor saksofonist i skladatelj Johnny Griffin. Tim povodom objavljeno je nekoliko reizdanja njegovih albuma i kompilacijski CD. No, kako na jednom izdanju predstaviti bogatu karijeru kao što je bila njegova?

Naime, tijekom polustoljetnog djelovanja Griffin je snimio brojne cijenjene ploče i vodio vlastite skupine u kojima su svirali vrhunski jazzisti. Poznat kao ‘Little Giant’, nizak rastom, velik po sviranju saksofona, bio je simbol energična i čvrsta sviranja, tipični hardboper zavidne tehnike, istinski div jazz glazbe.

Nedostatno bi bilo samo reći da je bio najbrži tenorist, kako ga često opisuju. Bio je puno više od toga – tipičan predstavnik naraštaja koji je nastavio Parkerovo djelo i koji je artikulirao stil koji još i danas nailazi na potvrdu, eksploatiranje i nadogradnju. Njegova je glazba puna duha, a nastupi su bili ispunjeni humorom svojstvenim najvećim zabavljačima.

Kompakt disk “The Best of Johnny Griffin” donosi snimke što ih je ostvario tijekom dvadeset godina, od 1958. do 1978., u različitim situacijama. Predstavljen je kao autor i svirač standarda te u raznim formacijama, od kvarteta, preko seksteta do smanjenog big banda. U njegovim se sastavima na tim snimkama pojavljuju glasoviti jazzisti, među ostalim trubači Clark Terry i Blue Mitchell, pijanist Wynton Kelly i bubnjar Philly Joe Jones.

Izvedbe su skinute s njegovih, ali i albuma što ih je snimio kao član skupina drugih glazbenika, primjerice Wesa Montgomerya i Theloniuousa Monka. Bio je jedan od rijetkih saksofonista koji su uspješno surađivali s ekscentričnim Monkom čiju glazbu je nastavio svirati i poslije. I na ovaj CD je, osim izvedbe skladbe “Rhythm-a-ning” s Monkova albuma “Thelonious In Action”, uvrštena izvedba pijanistove poznate “Straight, No Chaser“.

Prigodom nastupa što ga je prije deset godina održao na Springtime Jazz Feveru u zagrebačkom B.P. Clubu Griffin je o suradnji s Monkom rekao: “Prvi sam put svirao s Monkom 1956. u Chicagu, u vrijeme dok sam svirao s Blakeyem, 1957., snimili smo ploču s njim, a u ljeto 1958. otišao sam u New York gdje me jednog dana nazvao i pozvao da sviram s njim u Five Spotu. Bilo je uzbudljivo, novo, drukčije.

Obožavao sam Monka. On mi je jedan od najomiljenijih glazbenika, ako ne i najdraži. Bio je fantastičan. Ne samo njegove glazbene sposobnosti, nego i način razmišljanja, životna filozofija, humor. Tada je bio poput velikoga zloduha. Malo je govorio, ali je uvijek razmišljao. Bio je potpuno drukčiji, kao što je bila i njegova glazba. No, bilo je tu uvijek puno humora, smijeha i zabave. Nikad nismo znali što ćemo svirati. Monk nikad nije skladbe zvao imenima, samo bi počeo svirati.”

Griffin je često surađivao s drugim tenoristima, primjerice s Dexterom Gordonom, no najviše s Eddiem ‘Lockjavom’ Davisom s kojim je i snimio album na koji je uvrštena spomenuta Monkova skladba.

Tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća živio je u Europi gdje je surađivao s europskim, ali i američkim glazbenicima. Kao jedan od ‘europskih Amerikanaca’ bio je i članom Paris Reunion Banda. U tom je razdoblju također aktivno snimao.

Istodobno s objavljivanjem kompilacijskog kompakt diska reizdan je i album “Night Lady” što ga je snimio 1964. u Njemačkoj. Ostvario ga je s kvartetom u kojem su svirala dvojica Amerikanaca koji su tada također živjeli u Europi – bubnjar Kenny Clarke i kontrabasist Jimmy Woode te belgijski klavirist Francy Boland. To je snimanje prethodilo dugogodišnjoj suradnji. Naime, Griffin je u drugoj polovici šezdesetih postao stalnim članom međunarodnog Clarke-Boland Big Banda u kojem su svirala sva četvorica.

O tome zašto se odlučio nastaniti u Europi Griffin je rekao: “Amerikanci na jazz gledaju kao na nasljedstvo, jer to je njihova glazba. Mnogi Amerikanci žele umanjiti vrijednost te glazbe, omalovažiti je. Ne shvaćaju kakvo je značenje ta glazba imala i još uvijek ima. Danas naziv jazz nastoje prišiti nekim stvarima koje nemaju nikakve veze s glazbom o kojoj govorimo.

Došao sam na jedan mjesec u Pariz kako bih svirao u Blue Noteu gdje su bili Bud Powell, Kenny Drew, Kenny Clarke i Chet Baker. Nakon toga otišao sam u Stockholm, te u London gdje sam svirao u Ronnie Scott Clubu, pa dva tjedna u Nizozemsku.

Kad sam se vratio u New York odjednom sam imao toliko teškoća s porezom i vladom pa sam se odlučio vratiti u Europu gdje sam ostao petnaest godina, ne vraćajući se u Ameriku. Tijekom boravka u Europi svirao sam gotovo sa svima, jer su mnogi glazbenici živjeli u Europi.”

I na ovom albumu Griffin je predstavljen istinskim improvizatorom lijepa tona i istančana osjećaja za jazz. Osim standarda i Bolandovih skladbi na album “Night Lady” uvrstio je i izvedbu vlastite skladbe “Scrabble” potvrdivši još jednom i svoje zavidno skladateljsko umijeće.

(Preuzeto iz Novog lista od 16. kolovoza 2009.)
(Foto: Davor Hrvoj)