Ples i zabava 300 na sat uz mnogo kubika

Negdje u vrijeme pojavljivanja i uspjeha filma o kubanskim muzičarima “Buena Vista Social Club” u Hrvatskoj se sve češće počelo ponavljati ime Cubismo.

Mnogočlani bend se počeo pojavljivati na priredbama i postao je sinonim za izvrsnu zvučnu partijanersku kulisu, a zahtjevniji muzički konzumenti su u njima vidjeli mnogo više od gažerskog benda inspiriranog latinoameričkim melosom. I nisu bili u krivu – tako bar ova kompilacija pokazuje, a i Porini su im bili skloni – a ovdje se vidi da nisu uludo bačeni. Pojava Cubisma pokazala je koliko su neki drugi sastavi koji su zadirali u latinoameričku glazbu (pada mi na pamet grupa Latino) činili to površno i bez osjećaja za melodije i ritam Novog svijeta.

Cubismo (imenovan po kompoziciji Dizzya Gillespiea) je bio u stanju stvoriti vlastiti muzički svemir. To bi naravno, i dalje nalijegalo na latinoameričke glazbene idiome (uglavnom na salsu), no ‘punjenje’ bi bilo njihovo i oni su s time radili što su oni poželjeli. Demonstracija snage već je vidljiva u prvoj skladbi “Cumbanchero” (koja je snimljena specijalno za ovu priliku), gdje melodijske linije i dionice izmjenjuju zagrebački ‘Kubanci’ i makedonski trubači. Sve skupa izgleda (i zvuči) mnogo zanimljivije nego ‘susret na vrhu’ između Fidela Castra i Vasila Tupurkovskog.

Zamjerka kompilaciji bila bi preveliki naglasak na obrađivanje pjesama s ovog teritorija. Cubismo je mogao razvaliti bilo što (na primjer, eskimsku Doru u kubanskom ritmu), i šteta je što ta širina nije u tolikoj mjeri zastupljena ovdje.

Ricardo Luque je vrlo dobar pjevač i šteta što je zbog stalnih gostovanja drugih pjevača bio u drugom planu. Također, Luque je mogao sam iznijeti pjesmu – gostovanja, na primjer, Vlade Divljana u “Devojko mala” ili Gibonnija u “Temperi” su koliko god opravdana, toliko trivijalna: ne moramo u okviru iste pjesme slušati hrvatski i španjolski prijevod “Tempere”, no valjda je to publika voljela. Možda se Luque trebao ohrabriti i početi pjevati na hrvatskom, no, kako kažu naši stari, da je baba muško, zvala bi se Duško.

Luque nije bio jedina kvaliteta (niti jedini pjevač) u tom bendu: gitarist Mario Igrec, basist Krešo Tomec, udaraljkaš Hrvoje Rupčić, uz glasovirače te propulzivne trubače tesali su svoju instrumentalističku reputaciju, a zajedno su zvučali delikatno, profinjeno, a kad je trebalo i uraganski snažno. Po potonjem ih je publika najviše pamtila, no bilo je još tu skrivenih aduta.

Cubismo se u zadnje vrijeme nešto pritajio, no ono što je lijepo vidjeti je da svaki član, bilo u okviru svog solo projekta ili u okviru neke druge umjetničke formacije, svira neku svoju muziku i da gotovo ništa od toga nije ljigavagažerska kuruza.