Brzo se pamti, još brže zaboravlja

U periodu neobranjive najezde američkih alternativaca i nu metalaca, u Chicagu je 1997. godine iz death metal skupine Oppressor nastao Soil, koji je dvije godine kasnije objavio relativno nezapažen debitantski album “Throttle Junkies”.

Situacija se promijenila kada je 2001. izašao “Scars”, koji je Soil lansirao među poznatije alternativne sastave i priskrbio mu kakvu-takvu slavu. No da je to glazba kratkog roka trajanja, dokazali su događaji nakon tog albuma, kada je Soil snimio tek još jedno zapaženije djelo, “Redefine”.

Uslijedio je odlazak frontmana Ryana McCombsa, koji se pridružio još jednom alternativnom užasu Drowning Pool i sljedećih je godina Soil gotovo pa nestao, iako je objavio dva albuma s novim pjevačem A. J. Cavalierom. Stvar se pokušala spasiti 2011., kada je u bend vraćen (ili se vratio) McCombs, što je označen kao novi početak i pokušaj povratak na (uz) vrh alternativne scene. Novi uzlet planiran je s albumom “Whole”, a hoće li se u tome uspjeti, nezahvalno je prognozirati jer pomalo čudna je ta alternativna publika. Nekima se klanja do groba, a neki vrlo brzo padaju u totalnu nemilost, bez obzira što za nešto takvo katkad baš i nema čvrste temelje.

Uglavnom, “Whole” je jedan, za alternativne normative, poprilično žestok i energičan, heviajnerizirani album kojem se ne mogu negirati sličnosti s najranijim izdanjima, no istovremeno, s današnje točke gledišta to je jedan prepotrošen, neinventivan i prekonvencionalan materijal. Nešto što bi dobro prošlo prije 12-13 godina, a danas ima ‘prođu’ vjerojatno tek uglavnom kod najodanijih fanova benda i zadrtih ljubitelja alternative. Pojednostavljeno, “Whole” djeluje poput proizvoda kojem je i prije izlaska protekao rok trajanja.

Ima u njemu energičnosti, riffične grubosti, vokalne bezobraznosti, konkretnosti i izdržljivosti u ritam sekcijama, no na momente to djeluje kao pokušaj ekstraktiranja što veće količine buke, s dosta malo osjećaja za detalje. Ima i štogod raznolikosti, koje nailazimo u vokalnim modulacijama, za koje treba priznati da su jako dobre, snažne, kombiniraju sirovu grubost i otrcanost s povremenim pročišćenijim verzijama, a u gitarama ima dosta osornog i razjarenog groovea kontra oštrine u heavy melodijama.

Također, dobra je stvar konzistentna uzlazna putanja albuma, pa tako do kraja nalazimo na nešto zanimljivijih, raznovrsnijih i kompetentnijih pjesama. Otvarajući naslovi “Loaded Gun“, “The Hate Song” i “Ugly” reprezentativni su primjerci alternative, s nu metalnim stilom pjevanja i gitraljiranja, a u “Shine On” uz sveprisutn agresiju nalazimo ponešto atmosferičnosti. U brzim naslovima “Wake Up” i “Amalgamation” nalazimo ponajviše konkretiziranog naboja i potrebne srčanosti, a završna “One Love” ponajbolja je, pjesma srednjeg ritma koja kombinira post-grunge, hard rock i heavy metal.

Uglavnom, Soilu svakako treba poželjeti što uspješniji povratak na scenu, no dojam da “Whole” nekako nije potencijal za to, ne mijenja se i nakon desetak preslušavanja i njegova analiziranja po svim presjecima.