Točka s koje možda ima povratka

Bend koji je nastao 1997. kao Planet Caravan, a 1999. postao Burning Point, početkom prošlog desetljeća se s albumima “Salvation By Fire” (2001.) i “Feeding The Flames” (2003.) pokazao solidnim potencijalom unutar power metal resursa.

No s godinama se zagubio, bilo je tu i problema s izdavačima, i do 2012., zaključno s “Ignitor”, objavio još tri, uglavnom nezapažena albuma. Tako nešto smo konstatirali kada je Burning Point postavu nadopunio s bivšom pjevačicom Battle Beasta, Nittom Vallo, koju je Pete navodno nagovorio da se priključi bendu jer su joj se dopadale ranije pjesme te klavijaturistom Jarkkom Väisänenom. Bješe tu i najava novog albuma, na kojem bi glavni kreator benda Pete Ahonen, sada lišen vokalnih obveza, pokušao vratiti barem dio pozornosti koja je upućivana spram ovog benda nakon albuma “Salvation By Fire” i “Feeding The Flames“.I u konačnici, ono što smo dobili nije ‘glanc’ novi, već nešto kao polu-proizvod, s obzirom da se izdanje “Burning Point” dijelom bazira na novim pjesmama, a dijelom na ponovno snimljenim numerama sa spomenuta dva, te s albuma “Burned Down The Enemy” iz 2007. godine. Što bi se reklo, pokušava se malo oživjeti stara slava, jer kakva god da je bila, bješe bolja i svjetlije puti od ove današnje.Tako album ima šest remastera, četiri nove pjesme i obradu Kissove stvari “I’ve Had Enough (Into The Fire)“. U ‘starim’ pjesmama osjeća se više motiviranosti, energičnosti, moćnije su gitare, produkcija je bistrija i britkija, a dojam je i da imaju više mračnije atmosferičnosti nego u slučajevima ranije. Mogli bi tako reći da su nešto konkretnije nego originali, a dio zasluga da je tome tako ide i odličnim Nittinim vokalima, koja se sa svojim oštrim, grubim, vriskutavim i prodornim pjevanjima, poput prave lavice bori s jurišnim ritmovima, ekspresivnim bubnjanjem te autoritativnim gitarskim riffovima i solažama svojih muških kolega.

Od novih pjesama, “In The Shadows” i “Find Your Soul” su manje-više generički power brzanci, a “Find Your Soul” i “Queen Of Fire”, kroz kombinacije sporih, srednjih i ubrzanih ritmova s dominantnim gitarskim riffanjem, djeluju puno uvjerljvije i bliže kakvoći Burning Pointa otprije 12-13 godina.

Teatralnim klavijatuarma i sablasnim akustarama garnirana mid-tempo numera “All The Madness” dosta je mjerodavan podsjetnik na prošla vremena, i uz melodično-himnično-hitičnu “Signs of Danger” djeluje najuvjerljivije i najsnažniji je poziv fanovima power metala da se prisjete Burning Pointa. “Into The Fire” također je na tom tragu, ponajviše zahvaljujući pojačanoj distorziji, općenitijoj raširenosti gitarističkih temelja, te nabildanim bubnjevima, a Kissov cover je tek nešto više nego zanimljiv.

Ponovnim snimanjem starih pjesama, Burning Point ne misli stati u pokušaju oživljavanja svojeg imena, s obzirom da su na putu reizdanja prvih četiriju albuma, obogaćena s hrpetinom bonusa. Koliko će to pomoći bendu da se za njih pozanima makar i jedno krilo power metal fanova, nezahvalno je prognozirati, no da će to biti jako teško, nije nikakva novost.

Power-heavy metal je toliko izgužvan i iscrpljen subžanr metala da ga već godinama malo tko ozbiljno shvaća. Barem izvan kontura bendova koji su njegov ‘trademark’. Što Burning Point nije bio i neće, no da mu, kao i svima, treba dati prigodu, to nema dvojbe. Dobar je to bend s dobrim pjesmama, a ovaj je album, koliko god bio malo neprikladan, to jednim dijelom uspio potvrditi.