Himne s nekih novih barikada

    1275

    Evergrey

    Hymns For The Broken

    Datum izdanja: 26.09.2014.

    Izdavač: AFM Records

    Žanr: Dark, Progressive Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Awakening
    2. King Of Errors
    3. A New Dawn
    4. Wake A Change
    5. Archaic Rage
    6. Barricades
    7. Black Undertow
    8. The Fire
    9. Hymns For The Broken
    10. Missing You
    11. The Grand Collapse
    12. The Aftermath

    Proteklih nekoliko godina činilo se dosta teškim, kaotičnim periodom za Evergrey, čak se nagađalo da bi moglo doći do gašenja benda, razdvajanja ili u najmanju ruku uzimanja ozbiljnije pauze.

    Tome u prilog išla je i činjenica da je 2010. godine iznenada, pod relativno misterioznim okolnostima, došlo do odlaska triju članova, basiste Jarija Kainulainena, gitariste Henrika Danhagea i bubnjara Jonasa Ekdahla. Istina, brzo su se našle zamjene u Johanu Niemannu, Hannesu Van Dahlu i Marcusu Jidellu, snimio se sasvim solidan album “Glorious Collision”, no dojam da u bendu nema uobičajene harmonije bio je dosta snažan.

    Što se sve točno događalo u redovima Evergreya vjerojatno znaju samo akteri, no da nije sve bilo na svom uobičajenom mjestu postalo je jasno kada se kontinutet postave opet porušio, s obzirom da se Van Dahl najprije ‘posudio’, a nakon toga i u potpunosti posvetio Sabatonu, a Jidell fokusirao na rad sa doom rock/metal projektom Avatarium. U takvim je okolnostima sniman studijski album i tražen novi diskograf, pa sve to skupa nije izgledalo obećavajuće. Samim tim jer su nakon pet vrlo dobrih i(li) odličnih albuma, koji su usprkos svojoj naglašeno mračnoj atmosferičnosti, ugradili ponešto svježine na metal pozornicu, stigla tri koja nisu bila loša, ali ne baš u rangu prethodnika. A kako je Evergrey dosta ‘razmazio’ publiku, od njega se uvijek očekivalo remek-djelo, pa se sve ispod razine “The Dark Discovery” ili “In Search Of Truth” na neki način činilo lošim.

    Iako, turbulentne godine nisu se previše odražavale na rad benda na novom albumu, barem ne ‘na van’, jer sve je nekako izgledalo smireno i staloženo, bez previše uobičajene medijske gramzivosti. A kad je stigao “Hymns For The Broken“, koji je za sobom ‘dovukao’ ‘izgubljenu djecu’ Jonasa i Henrika, prvi dojmovi govorili su da je sve što se događalo s Evergreyem zadnjih godina, na neki način odgovaralo ekipi. Kao da se u njihovim glavama u kreativnom smislu dogodio neki pozitivan ‘klik’. Kao da su stresna događanja prenešena na konfiguraciju glazbe, pa i ona sama zvuči dosta potišteno, pesimistično i bezizlazno, a opet smiono, srčano, dojmljivo i zarazno. Onako, Evergreyski melankolično i snažno.

    Muziku podržava

    Kratko rečeno, Evergrey nakon desetljeća pauze ponovno ima album koji graniči s remek-djelom subžanra. “Hymns For The Broken” je izrazito tmuran, mračan, turoban, pomalo čak i žalostan, a nadasve dubok i misaoni album, nešto što se od Evergreya uvijek očekuje. Mogli bismo reći da je jedan od najtamnijih albuma benda uopće, na kojem su se dobrim dijelom vratili suptilnijem shvaćanju progresivnih formi, ali i održali mračnu, gotovo bolnu, a opet božanski divnu melodičnost.

    Svojim prepoznatljivo slomljenim, bolnim, patničkim, rijetko uvjerljivim vokalima, u kontinuitetu dominira Tom Englund, čiji je glas kao stvoren za uobičajeno mračne tekstove, te stil i način na koji ovaj bend zamišlja i stvara svoju glazbu. Izrazito žestoki, katkad u potpunosti neobrađeni, teški, sirovo – elementarni heavy riffovi i ambijentalne klavijature izuzetno su snažne, noseće komponente instrumentalnog dijela strukture albuma, a izražajne, goropadne i nepopustljive gitarske solaže suvereno zavladaju gdje god se pojave.

    Značajni su dometi gitarskih akustika, glasovira, bujnijih orkestracija, zborova, elektroničkih implanta i razigranosti ritam sekcija, koji fino neutraliziraju glasnoću i nabrušenost, te pjesmama katkad daju neophodan osjećaj svježine, optimizma i slobode. ‘Igrajući’ se između svjetla i mraka, odnosno sjete i srdžbe. Nešto kao u slučaju ponajbolje numere, laganije “The Aftermath“, koja je na tragu progresivnog rocka tipa Pink Floyd. S druge strane, tu su i one sablasnijeg, jezom prožetog zvuka, poput orkestralnog intra “The Awakening“, podebljanog naracijama ili stvari “Black Undertow“, s izraženo jezovitim glasovirom, groove riffovima, podosta solaža i masivnim refrenom, na čijem je tragu i “Barricades”.

    Većina naslova je srednjeg i baladnog ritma, među kojima se izdvaja “Wake A Chance“, pjesma s mračnim orkestralijama, produženim solom i malo synth-pop upliva na kraju, te “Archaic Rage“, o kojoj naslov sve govori. “King of Error” izraženo je atmosferična stvar koja kombinira srednji i brzi tempo, s potentnim, ‘catchy’ refrenima, a “A New Dawn” i “The Fire” brže su i energičnije pjesme, s dosta iskrivljenih riffanja i epskih zborova.

    Hymns For The Broken” je oštra, žalosna stvar srednjeg i baladnog ritma sa jakim obolom orkestralija i glasovira, uz izuzetno bolan nastup zbora u samoj završnici. Da ne duljimo s izdvajanjima, ovo je jako dobar album s jako puno dobrih pjesama.

    Ne bi se baš mogla koristiti fraza da se ‘dignuo iz pepela’, jer tako duboko Evergrey, na sreću, ipak nije ‘zaronio’, no da se nakon puno godina vratio na pravi put, tako nešto bi mogli reći i napisati. “Hymns For The Broken” definitivno je album kojim se opet digao u, ili pred sam vrh progressive-dark metala. Tamo gdje mu je oduvijek bilo i mjesto, s kojeg se, ispada tako, tek malo bio odmaknuo.

    Muziku podržava