Bogati transfer iz Limp Bizkita u Nine Inch Nails

Dosta je teško nakon 30 milijuna prodanih albuma u Limp Bizkitu ljude uvjeriti da im imaš za ponuditi nešto dobro – i to u drugom bendu. Wes Borland već je odradio svađajuću sapunicu sa svojim bivšim bendom i tu stranicu (očito) treba zatvoriti.

Black Light Burns dobar je pokazatelj zašto se glazbeno nikako nije mogao usuglasiti s popularnosti žednim Fred Drustom.

Nakon nekoliko pokušaja da ljude zainteresira ludostima kao Big Dumb Face i Eat The Day, Black Light Burns napokon je konkretan i pravi album. A sada, koliko je dobar i revolucionaran, moglo bi se raspravljati.

Wes je ovdje okupio poznatu industrijalnu ekipicu (Danny Lohner iz NIN na basu, pokojoj gitari i producentskoj stolici, Josh Freese iz A Perfect Circle na bubnjevima, Josh Eustice iz Telefon Tel Aviv na ‘umjetnijim’ zvukovima), ali ipak je to nekako njegov bend.

Osim njegovih hvaljenih gitara, primio se i pjevanja, iako tvrdi da nije pjevač i da je pokušao pronaći nekoga da odradi taj dio posla. Bilo kako bilo, nije baš onako prepoznatljiv (nekima i iritantan) kao Fred Durst, ali bo’me nije ni zanimljiv.

I vokal, i muzika na cijelom albumu nešto su novo za njega, ali nikako i za glazbeni svijet. Lagano sirovi i ogoljeni zvuk industrijalnog majstora Trent Reznora provlači se kroz cijeli album i bend čije ćete ime najčešće čuti u usporedbama definitivno je Nine Inch Nails.

Stvar “Mesopotamia” zvuči kao odbjegla ovca sa starijih Queens of the Stone Age, a “Animal” kreće s dobro poznatim zvucima (uz malo melodičniji refren).

Naslovna “Cruel Melody” lepezi sličnosti pridružuje i spooky lagani pristup Marilyn Mansona, a singl “Lie” po meni tu titulu zaslužuje samo nekakvom normalnijom strukturom. Kažu da se tu okomio na bivše kolege iz Limp Bizkita.

No muzički ovdje zbilja nigdje ne prilazi tim rap-metal korijenima. Pa čak ni na “I Have a Need“, stvari koja je snimljena za “The Unquestionable Truth“, pa se spominje i ‘bass by Sam Rivers‘. Ipak, nisu se na kratko pomirili, već je instrumentalni dio pjesme jednostavno uzet iz tadašnjih snimki.

“4 Walls” je jedna od najboljih, a završetak (redovnog) albuma obilježile su simpatične atmosferične uspavankice “New Hunger” i “I Am Where It Takes Me” kojima otkriva i takvu polu-nadrogiranu stranu.

Limited Edition na sebi ima i novije stvari koje nisu stigli upakirati za redovni album (nisu to ni zaslužile) te dva neprepoznatljiva remiksa. Spotovi na dodatnom DVD-u definitivno su dobra stvar.

Wes je sve uzeo u svoje ruke i pokazao da je i dalje na gitari genijalac, ali kod ovakvog industrijaliziranog zvuka, ipak se sve nekako utopilo i izlizalo, pa se ponekad pjesme ne razlikuju jedna od druge.

Stvar koja me također zasmetala je stvar koju bi očekivali kod Avril Lavigne, a ne od njega – psovke su napisane u knjižici, ali su zamućene na snimci kako ne bi naljepnica ‘Parental Advisory’ otjerala pokojeg kupca (očito Ross Robinson, vlasnik izdavačke kuće, zna što radi).

Album ima totalno svjetlih točaka, i nema smisla više ovog čovjeka stavljati u isti kontekst s njegovim bivšim bendom, ali svejedno je ovo nekako neuzbudljiv album. Priča se da je odbio ponuđeno mjesto u Nine Inch Nails, a baš ovaj album je pokazatelj da nije otišao daleko od takvog raspleta.

Ima super dijelova, odličnih ideja, ali nekakav bolji završni estetski dojam je ono što sam definitivno očekivao od Wes Borlanda. Baš mi nešto fali.