Odlično pjevanje na prosječnom albumu

    1639

    Ian Gillan

    One Eye To Morocco

    Datum izdanja: 06.03.2009.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. One Eye To Morocco
    2. No Lotion For That
    3. Don’t Stop
    4. Change My Ways
    5. Girl Goes To Show
    6. Beter Days
    7. Deal with It
    8. Ultimate Groove
    9. The Sky Is Falling Down
    10. Texas State Of Mind
    11. It Would Be Nice
    12. Always The Traveller

    One Eye To Morocco” je novi album Iana Gillana, koji je svoje mjesto u rockerskom Panteonu davno zaslužio vokalnim akrobacijama u grupi Deep Purple, a na novom albumu se predstavlja u solidnoj formi.

    Album otvara istočnjačko-afričkom egzotikom obojana naslovna stvar. Slijedi dosta boogiea i bluesa, kao još jedna potvrda teze kako je jedini način da se dostojanstveno glazbeno ostari taj da se čovjek osloni na glazbene stilove koji su stariji i od njega.

    Paradoksalno je da pokušaj moderniziranja “Deal With It“, sa svojim kompjuterski programiranim bubnjevima i Gillanom koji gotovo repa, zvuči kao da je ispao iz devedesetih, odnosno zvuči zastarjelo, dok povratak rudimentima rocka s “Better Days” zvuči svježe.

    Na albumu ima i usnih harmonika, moćnih orgulja, stonesovskih riffova, klasičnih hardrockerskih power balada, pa i minimalističkih gitara u stilu Dire Straitsa u “Don’t Stop“. Mnogo različitih stilova više je nažalost doprinijelo osjećaju neujednačenosti nego uzbudljivosti albuma.

    Muziku podržava

    Već spomenuta “Better Days” bolji bi efekt imala na nekom fokusiranijem albumu. Ovako se gubi među stvarima koje jesu raznolike i solidno odsvirane, ali koje nikad previše ne odskaču od srednjestrujaške matrice.

    Nepošteno je očekivati od šezdeset-i-nešto-godišnjaka da bude energičan i glazbeno odvažan kao nekad, no Middle of the Road i Adult Oriented Rock etikete koje padaju na um dok slušate “One Eye To Morocco” uvijek su imale negativan prizvuk učmalosti. Čak i žešće stvari poput “No Lotion For That” imaju više sličnosti s generičkim rockom à la Bon Jovi nego s nekadašnjom Gillanovom ekstravagancijom.

    Nasreću, Gillanov glas još uvijek odlično zvuči i to je glavna vrlina ovog albuma. Možda glasnice ne tjera do krajnjih granica kao nekad, no u boji, teksturi glasa i fraziranju se ne osjeti ni malo starenja ili zamora.

    Za sve Gillanove stare fanove ovaj album je lijepa prilika da ga u novim pjesmama čuju kako još uvijek odlično pjeva. Pridošlicama preporuka da prvo ipak dobro utvrde staro gradivo.

    Muziku podržava