Fina juhica od kokošjih nogu

    3307

    Chickenfoot

    Chickenfoot

    Datum izdanja: 05.06.2009.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Avenida Revolution
    2. Soap On A Rope
    3. Sexy Little Thing
    4. Oh Yeah
    5. Runnin’ Out
    6. Get It Up
    7. Down The Drain
    8. My Kinda Girl
    9. Learning To Fall
    10. Turnin’ Left
    11. Future In The Past

    Danas se često zna dogoditi ‘spajanje’ dvaju muzičara iz kvazidobrih bendova i odmah njihov projekt od kritičara biva okićen epitetom ‘supergrupa’. Iskreno, ja se ne sjećam previše slučajeva koji su ostali duže upamćeni, a pogotovo onih u kojima bi kompletna postava bila onako, baš ‘super’, po imenima, naravno.

    Kada čujem taj, umjetno stvoren naziv, najprije mi na um padne sjajna Asia, koju su sastavili članovi Yesa, Emerson, Lake & Palmera i King Crimsona, pa onda dugo, dugo ništa do Transatlantica, od članova Dream Theatera, Marilliona, The Flower Kingsa i Spocks Bearda i onda sve do početka ove godine, kada sam pročitao da je osnovana još jedna, ‘ajmo, mimo svih logika, po drugi puta u kratkom tekstualnom razmaku spomenuti istu riječ – supergrupa.

    Dok se još pravo nisam niti snašao, a niti pak povjerovao da bi Sammy Hagar (ex-Van Halen), Joe Satriani, Michael Anthony (ex-Van Halen) i Chad Smith (Red Hot Chili Peppers) uopće mogli svirati skupa i to još u bendu s tako, malo čudnim imenom, stigao je i njihov album s kojim su dokazali da se ne šale.

    I to podosta kvalitetan, moćan, čvrst album napravio je ovaj kvartet postarijih momaka, kojima vjerojatno ne nedostaje novca pa bih rekao da je nastao iz zabave (navodno su ga dogovorili Hagar i Smith u Hagarovom lokalu), a ne iz potrebe za materijalnim dobrima. Ne toliko brz, barem ne u kontinuitetu, koliko glasan, kompaktan, energičan i prodoran je ovaj album, koji je primarno hard rockerski, ali, što je zanimljivo, ne i neočekivano, koji isto tako ima puno elemenata bluesa, boogiea, funkya, dok neki gitaristički dijelovi nisu imuni niti na heavy metal.

    Muziku podržava

    Dakle, Led Zeppelin, Deep Purple, ZZ Top, Van Halen, AC/DC u jednom komadu. Zanimljivo, nije li? U svakom slučaju. Istina, ima pjesama koje stvarno zvuče kao plod projekt benda, hoću reći one koje u prvi plan stavljaju individualnost (ponajviše Satrianijevu), pretpostavljajući je nekakvoj očekivanoj kompaktnosti i zajedništvu, no u većini njih su se individualne vrednote spojile na pravi način i iznjedrile nekoliko i više nego dobrih pjesama.

    Naravno, ističući Satrianija, ne želim podaništiti ulogu Hagara, za kojeg se zna da još uvijek sjajno pjeva, a niti pak vrhunsku i provjerenu Anthony/Smith ritam sekciju, no činjenica je da su gitare te za koje će se mnogi najprije ‘uhvatiti’. Poglavito njihove riffične izvedbe, jer činjenica je da smo malo ‘zakinuti’ za solo izvedbe, što je dokaz da se Joe podredio kolektivu, i svoje ‘virtualizacije’ ostavio za solo album.

    No zna i ‘odsolirati’ na pravi način, baš kao u pjesmama “Tunrnin’ Left” i “Future In The Past“, jednoj od boljih, u kojoj čujem i malo southern rocka. Vrijedne za čuti su i “Sexy Little Thing” i “Runnin’ Out” koje u riffičnim dijelovima malo podsjećaju na AC/DC, pa je tu laganija heavy balada “Learning To Fall“, a jedna od stilski univerzalnijih, samim tim i potencijalno zanimljivijih, je “Down The Drain“. Ustvari, uz nešto dosadniju i neodređeniju, ali zato vrlo žestoku, “Avenida Revolution“, mislim da album nema nijedne pjesme koje bi se trebalo ‘bojati’ čuti.

    To je također jedan od razloga koji daje naslutiti da Chickenfoot nije samo prolazni hir ove ekipe, već da bi od njih mogli, nakon turneje, dočekati i još pokoji album. Neki od njih, u prvom redu Satriani, ali i Hagar, ovdje su dali puno više nego na svojim zadnjim albumima pa bi s tog aspekta čak bilo i poželjnije da nastave s Chickenfoot.

    Muziku podržava