Otplesao s vukovima

Nedavno je ploča legende američkog glumišta, pokojnog Roberta Mitchuma, “Calypso – Is Like So…” izdana davne 1957. doživjela svoje vinilno reizdanje. Njegova ploča je jedna od prvih pokušaja u kojima se glumci okušavaju u pjevačkim vodama.

Praksa prelaska iz filmskih u tonske studije je postala učestala, a srodnost glumačke i pjevačke profesije se pokazala velikom. Diljem svijeta njihova poznata imena kao velikih filmskih zvijezda lako su im otvarala vrata glazbenih studija te nalazila ugovore. Kao da su kazali – kad Elvis može sa pozornice na veliko platno, možemo i mi obratno.

Primjera je mnogo; od spomenutog Mitchuma do kolege mu po Coltu John Waynea sa svojim simpatičnim recitativom “Texas Funeral”. Od novijih izleta u glazbene vode imamo Johna Travoltu, Harrya Deana Stantona koji svojim bendom dere po malim američkim kafićima, Brucea Willisa s usnom harmonikom i Clinta Eastwooda koji odavna prebire jazz po klaviru. Johnny Depp je pokupio instrukcije od Keith Richardsa te svira gitaru u svojem bendu, a mnogi su vidjeli njegovu akustičnu izvedbu “They’re Red Hot” u filmu “Čokolada”. Zapjevao je u “Sweeney Toddu“.

Za Krisa Kristoffersona se ne zna je li pjevač koji glumi ili glumac koji pjeva. Antonio Banderas odlično pjeva u “Eviti”, a pjeva i svira gitaru u Rodriguezovom “Desperadu” te također u njegovom nastavku. Woody Allen već dugo svira u jazz-bandu, Jeff Bridges već ima jedan country-rock album iza sebe a u novom filmu “Crazy Heart” se pokazao kao vrstan interpret. Scarlett Johannson se također uhvatila mikrofona s već dva diskografska izdanja iza sebe a društvo joj pravi i veliki Sir Christopher Lee kao simfonijski metalac na novoizdanom albumu “Charlemagne: By The Sword And The Cross”… i to su samo neki.

Jedan od glumaca kojem glazba i pozornica također nisu strani je i Kevin Costner. Oskarovac čija je glumačka karijera posljednjih godina u permanentnom padu te koji iza sebe već ima jedno diskografsko izdanje naziva “Untold Truth” iz 2008. godine, upravo je sa svojim pratećim sastavom Modern West izdao drugi album naziva “Turn It On“.

Žanrovski smješten između country, pop, americana te heartland-rocka, “Turn It On” ipak predstavlja jedno loše izdanje običnog sladunjavog popa. Glavna obilježja Costnerovog glazbenog izleta su šupljikava i slaba lirika te neinventivna popistička glazbena podloga upotpunjena njegovim slabasnim vokalom u stilu Chada Kroegera.

Baš u njegovom vokalu leži najveće razočaranje izdanja; iako ponekad ne raspolažu velikim glasovnim mogućnostima, ekspresivna moć glumaca nadoknađuje navedeni nedostatak. Ali Costner nema čak ni to, već u stilu užasnog, ali srećom kratkotrajnog, glazbenog izleta kolege mu Billy Bob Thorntona koji je srcedrapajuće pjevao svojoj Angelini, pjeva tinejdžersku liriku u jedanaest novih pjesama.

Iako pod vidnim utjecajem Springsteena i Bon Jovija, Costnerov finalni produkt najviše nalikuje najsladunjavijim izdanjima Bryana Adamsa s primjesom Nicklebacka. Stoga, kad netko stavi album “Turn It On”, ja kažem – turn it off!