Stratovarius stvarno ide dalje

    2526

    Stratovarius

    Polaris

    Datum izdanja: 15.05.2009.

    Izdavač: Edel / Menart

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Deep Unknown
    2. Falling Star
    3. King Of Nothing
    4. Blind
    5. Winter Skies
    6. Forever Is Today
    7. Higher We Go
    8. Somehow Precious
    9. Emancipation Suite: I Dusk
    10. Emancipation Suite: II Dawn
    11. When Mountains Fall

    Prije određenog vremena nemoguće je bilo zamisliti da ćemo dobiti prigodu slušati novi album Stratovariusa. No nakon prave ‘sapunice’ vođene oko ovog velikog finskog benda, to se, na radost brojnih obožavatelja, ipak dogodilo.

    Prisjetimo se samo nekoliko ‘najturbulentnijih’ detalja, poput snimanja
    cijelog albuma “Revolution Renaissance”, da bi Timo Tolkki objavio kako
    Stratovarius prestaje s radom i
    materijal upotrijebio za svoj novi bend, kome je dao ime upravo
    Revolution Renaissance i objavio ga pod imenom “New Era”.

    Ipak, s prekidom se nije složio preostali kvartet u sastavu Kotipelto/Johansson/Michael/Porra, i uz Tolkkijev blagoslov za korištenje imena odlučio je nastaviti dalje s mladim gitaristom Matiasom Kupiainenom. Bilo je tu još raznoraznih događanja, ovdje manje bitnih, no ono što je najbitnije, ekipa si je, za razliku od prošlog albuma, uzela vremena, dobro razmislila što i kako dalje te u miru, uz ograničenu medijsku pozornost, snimala ovaj album.

    Koji je, žao mi je što to moram reći jer ga iznimno cijenim, dokazao da je Tolkki zadnjih godina zaista izgubio kompas i da je najbolji mogući potez koji je mogao napraviti bio taj da ode iz Stratovariusa. Svjestan sam koliko sam ‘tešku’ rečenicu zamislio, sada i napisao, ali jednostavno, nakon što sam na desetke puta čuo “Polaris“, siguran sam da je tako.

    Muziku podržava

    Radi se, naime, o jako dobrom albumu, kojime je Stratovarius zadržao veći dio svoje posebnosti i izvornosti, ali i otvorio neka nova poglavlja. Ne velika, ne revolucionarna, ali ipak značajna. Naime, osjeća se da je ovaj, naglašeno epsko/dramaturški album, usprkos dosta emocija, melankoličnosti, sjete i pulsirajuće atmosfere, pravo osvježenje u odnosu na zadnja dva, pa mogu reći čak i sklepana na brzaka.

    Stratovarius” je doslovce takav, a “Elements Part 2” sam doživio kao ‘album otpadaka’, kao nešto što je napisano, a nije moglo ‘upasti’ na odličan, progresivnije orijentiran “Elements Pt 1”. Najkraće rečeno, “Polaris” djeluje nekako poletnije i kao da je izbacio sve frustracije koje su Stratovarius pratile zadnjih 5-6 godina, a koje je prethodno maksimalno ‘izpozitivirao’.

    Melodija mu je i dalje najjača strana, aranžmani bolesno dobri, dok stilski rezimirano, powera ima nešto manje, ali je zato materijal dosta baziran na neo i klasičnim progresivnim utjecajima, a čuju se i renesanse i ambijentali. Posebno impresionira čvrsta, ali i raspojasana, neograničena produkcija, koja je vokalno/instrumentalnu povezanost posebno naglasila.

    Prvenstveno se to odnosi na klavijature, koje su zaista sjajne, te na ništa manje dobre gitare s fantastičnim, ‘slobodarskim’, ponegdje čak i orkestralnim riffovima i osvježenim solažama, koje kao da iz sebe izbacuju sav mladenački zanos dečka koji je imao hrabrosti prihvatiti se posla i doći na mjesto jednog takvog lika kakav je Timo Tolkki.

    Upravo je suradnja klavijatura i gitara nešto što treba posebno istaknuti, zaista su sinkronizirani do molekularnih detalja, jednako kao i, uz sjajno, provjereno i profesionalno Kotipeltovo pjevanje, koje odudara od powerskih stereotipa, česte zborske nadopune solo izvedbama koje skoro svakoj pjesmi daju dodatnu dramaturšku injekciju. Nadalje, dvije su, po meni, jače zanimljivosti i posebnosti ovog albuma.

    Prva je ta da su glavni teret komponiranja ‘podnijeli’ Lauri Porra i Jens Johansson, čime, naravno, ne želim reći da to nisu dobro napravili, nego da me malo iznenadilo, znamo li da su se Kotipelto i Tolkki u prošlosti često svađali. Jer Tolkki mnoge Kotipeltove pjesme nije htio staviti na albume (što je, uostalom, bio i razlog pokretanja Kotipeltovog projekta koji je 2002. godine iznjedrio “Waiting For The Dawn”, jedan od najboljih metal albuma zadnjih godina). Zato sam očekivao da će se Kotipelto možda i više angažirati, no očito je da se, kako je navedeno, radilo koncizno, temeljito i da su se birale optimalne pjesme, bez obzira pod čijim su ‘potpisom’.

    Druga stvar, odnosno posebnost albuma leži u činjenici da od jedanaest pjesama, u njih čak šest prevladavaju laganiji ili srednji ritmovi, a pet ih je, onako melodic powerskih u stilu Stratovariusa, rekli bismo, očekivanih.

    Prva od njih je nastupni singl “Deep Unknown“, za koju sam se nakon uvodnih ‘synthanja’ uplašio da će biti kao užasni “Maniac Dance” s prošlog albuma, no u nastavku je izrasla u solidan melodični power metal s lijepim miksom neoprogresivnih klavijatura i solaža pri kraju.

    Falling Star” najbolja je i najstrukturalnija pjesma, s novim laganim synthom na početku, genijalnim klavijaturističkim solom, središnjim riffom u kojeg se jednostavno morate ‘zaljubiti’, iznimno melodičnim refrenima te malim odstupanjima u promjenama ritma koji jako utječu na pojačavanje atmosferičnosti.

    Kings of Nothing” ‘ratnička’ je, srednje brza pjesma, koja počinje ‘dolaznim’, završava ‘odlaznim’ vojničkim maršem, a obilježavaju je futurističke klavijature, novi sjajni riffovi, totalno epsko okruženje, i osjećaj da je ‘skinuta’ s “Elements Pt 1”.

    Jedna od dvije pjesme s renesansnim ugođajem je “Blind“, koja nakon sporog ‘renaissance’ početka prerasta u brzi heavy power, a druga je završna, akustična balada “When Mountains Fall“, u koju su ukomponirani i orkestralno/gudački elementi.

    Pjesma “Winter Skies” vjerojatno je jedna od najboljih balada koju je Stratovarius ikada napisao, pjesma s puno sjete, početnim i finalnim naglašeno ambijentalnim ugođajem, piano i gitarističkim solažama kakve se rijetko čuju, a k tome je i više nego stvorena za Kotipeltov vokal, kojeg i ovdje pomaže mini zbor. Gotovo pa savršeno.

    Za ljubitelje bržih pjesama tu je i “Here We Go“, koja počinje s hard rocku naginjućim riffovima, refrenski dio dobro ‘poklapa’ zborsko pjevanje, a bas se dosta jako čuje, kao uostalom, i u većini pjesama. U nizu balada svakako je najtužnija, mada izrazito ‘gitarizirana’, “Somehow Precious“, koja u drugom dijelu malo pojačava brzinu i razinu tona, a “Emancipation Suite Part I: Dusk” i “Emancipation Suite Part II: Dawn” lagane su, staložene, naglašeno epske pjesme s progresivnim elementima i (djelomično) relaksirajuće opuštenijim potencijalom koji izbija prvenstveno kroz solo dijelove, ali ga se može osjetiti i u kompliciranijim klavijaturističkim varijacijama.

    Uza sve istaknuto, posebnost albuma je i ta da nema, ne loše, nego čak niti dobre (‘ajde, “Deep Unknown”) pjesme i spada u red rariteta koji se mogu i moraju pratiti od početka do kraja. Točnije, albuma za koje se ne moraju voditi zabilješke koje pjesme treba preskakati, jer su sve od razine vrlo dobrih do skoro odličnih.

    Tome usprkos, mislim da nema mjesta euforiji, no da ljubitelji Stratovariusa nakon dosta godina imaju razlog za slavlje koje im nitko ne smije osporiti niti pomutiti, to je neupitno.

    Muziku podržava