Blues za dvadeset i prvo stoljeće

Ne znam jesu li Charley Patton, Howlin’ Wolf, Blind Willie Johnson i mnogi drugi blueseri ikad razmišljali kako će njihova glazba izgledati u dvadeset i prvom stoljeću. Hoće li se transformirati ili ostati ista? Hoće li izumrijeti ili ne? Ili će – baš kao u slučaju Little Axea – zadržati sve bitne odlike Delta bluesa prilagodivši ih modernom vremenu ne gubeći na snazi, uvjerljivosti i autentičnosti.

Little Axe je alias Skipa McDonalda, svestranog glazbenika koji je u svom životu svirao blues, jazz, no nekako je najviše ostao upamćen kao gitarist kućnog benda rap kuće Sugarhill gdje je sudjelovao u stvaranju, između ostalog, i klasika “The Message” i “White Lines” Grandmaster Flasha. Osim toga, zapamćen je i kao suradnik Adriana Sherwooda u londonskom kolektivu On-U Sound, zaslužnog za stvaranje možda najuzbudljivije britanske glazbe unazad dvadesetak godina.

Tek je 1992., u trećem desetljeću svoje karijere, prihvatio ime Little Axe i vratio se bluesu, glazbi svoje mladosti od koje je sve počelo, te u nju uklopio iskustvo svojeg kasnijeg glazbenog stvaralaštva kombinirajući blues s rockom, soulom, funkom, gospelom i reggae glazbom, uz znatan utjecaj afričkih napjeva, čime su s godinama stekli velik broj obožavatelja te omogućili nekim izvođačima (poput Mobyja, primjerice) uspješnost plovidbe u crossover glazbenim vodama.

“Stone Cold Ohio” peti je album Little Axea koji je uspješno spojio moderno s tradicionalnim; električni blues s onim ‘prljavim’. Uz izvrsno odrađene gitare, magiju zvuka omogućile su elektronske ritmičke podloge koje nimalo ne smetaju, uopće ne odudaraju od cjelokupnog ugođaja, već naprotiv, velikim dijelom zaslužne su za hipnotičko-mističnu atmosferu cjelokupnog albuma.

Ako ste ikad imali priliku preslušati pokojnog R. L. Burnsidea bit će vam jasno kako je moćna fuzija gitara i elektronskih sampleova ukoliko znate kako ih kombinirati bez pretjerivanja.

McDonaldovi prijatelji iz Sugarhilla, Doug Wimbish i Keith LeBlanc, gospel zbor, nadolazeća reggae zvijezda Ghetto Priest i produkcija Adriana Sherwooda odradili su sjajan posao pružajući jedan specifičan pristup bluesu kroz različite vrste glazbe.

No, pjesme su uglavnom – nemojte se obeshrabriti – mračne, teške i depresivne, poput neke nevidljive tame koja vas pritišće i guši, ali opet će vam, zbog svoje pjevne melodije i stilskih rješenja, izmamiti osmijeh na lice, čime su ispunile jednu osnovnu, možda najbitniju karakteristiku bluesa, a to je da blues, premda govori o tužnim stvarima, ipak čini čovjeka sretnim u trenutku slušanja.