Blizanci konačno zajedno

Vjerojatno dva najpoznatija albuma Kennya Burrella iz pedesetih godina, “All Day Long” i “All Night Long“, našla su se objedinjena na jednom disku. Iako se lako može pričiniti kako je riječ o još jednom predvidljivom ‘reizdaj-uzmi-novce-i-bježi’-potezu, smisla u ovoj priči ima daleko više nego što bi se možda na prvi pogled pomislilo.

Obje ove ploče, naime, snimljene su u razmaku od svega tjedan dana: “All Night Long”, iako naslov diska sugerira suprotno, svjetlo je dana ugledao prvi, i to 28. prosinca 1956. godine; album-nasljednik pak nastao je 4. siječnja 1957. Pridodajte ovoj vremenskoj povezanosti i činjenicu da uz Burrella na obje snimke trubu svira veliki Donald Byrd, a leđa im drži ista ritam-sekcija – Doug Watkins na basu i legendarni Arthur Taylor na bubnjevima – i zaključak o idejnoj i glazbenoj cjelini se sam nameće.

Spajanje pak dvaju albuma u neprekinuto glazbeno iskustvo u trajanju od gotovo 77 minuta nedvojbeno pokazuje ove dvije ploče gitarističkog velikana kao istinske blizance, koji se pri slušanju prelijevaju jedan u drugog bez vidljivog šava.

Dijelom je to zasluga i samog Burrella, koji je oba sessiona koncipirao gotovo posve istovjetno (cinici bi rekli – jednoobrazno): stilski, sve je to uvijek, samo i jedino blues, odnosno jednako coolerski i blagi bop, sve u toliko sličnom tempu i pristupu da se na nekim skladbama, poput “Slim Jim” uistinu teško razlučuje gdje počinje bop, a prestaje blues.

No, dok ovakvo stilsko inzistiranje na nekim drugim pločama znade biti sasvim repetitivno i zamorno, nema šanse da se zamorite slušajući “Noć” i “Dan” u komadu – i to je ono što čini ovaj Burrellov projekt tako iznimnim. Bez obzira što oba albuma čak i počinju na isti način, velikim, 18-minutnim bluesevima, slušatelj nema ‘copy/paste’-osjećaj: glazba je najvećim dijelom veoma nadahnuta, od solističkih intervencija do bubnjarske pratnje, a vedrina atmosfere među glazbenicima gotovo opipljiva, zbog čega se disk kao cjelina doima laganim, a opet veoma intrigantnim, kao stari filmovi kojima se rado vraćate.

Lavovski dio kredita za ovakav iznimni rezultat pripada, prije svega, nevjerojatnoj Burrellovoj opuštenosti, što se očigledno virusnom brzinom proširila među članovima sastava – no i njima samima valja skinuti kapu, obzirom da je riječ o od reda prvoklasnim, tada mladim asevima, koji svi daju svoj filigranski obol, pri čemu zbog lakoće i melodijske inventivnosti ipak valja izdvojiti vrhunske kratke uloge (često zanemarenog!) Jeromea Richardsona na “All Night Long”, odnosno Tommya Flanagana na drugom dijelu diska.

Šteta je jedino što na ovom reizdanju nije bilo mjesta za bonus-skladbe, koje su se već pojavile na CD-reizdanjima zasebnih albuma. No ne bi bilo u redu cjepidlačiti: moći odslušati ova dva albuma u komadu jedno je od najboljih ‘easy-listening’ iskustava koje se u jazzu uopće može zamisliti.

Postava: Kenny Burrell – gitara, Donald Byrd – truba, Doug Watkins – bas, Art Taylor – bubnjevi. Skladbe 1-4: Hank Mobley – tenor saksofon, Jerome Richardson – flauta, tenor saksofon, Mal Waldron – klavir. Skladbe 1-8: Frank Foster – tenor saksofon, Tommy Flanagan – klavir