U traženju motiva

Mlada i perspektivna Jane Monheit još uvijek traži svoje mjesto u pop-jazz svijetu. Sedmim albumom od prvijenca iz 2000. dokazala je da voli pjevati, no ne i ono što su joj ne tako davno predviđali. Tepali su joj da je ‘sexy jazz wunderkind’, no kako je krenulo, nasljednica Diane Krall ipak neće biti.

Prethodnim albumom (“Surrender”, 2007.) odala je počast brazilskom jazzu, ali s “The Lovers The Dreamers And Me” odabrala je drugačiji stil, pa je pod svoje obrade uzela pjesme suvremenih kantautora i kantautorica kao što su, uz ostale, Paul Simon, Bonnie Raitt, Fiona Apple i Corinne Bailey Rae.

Uz uistinu minimalističku pratnju pokušava nas uvjeriti u ono što pjeva. I premda posjeduje sjajan osjećaj za ritam i naglašavanje (lijepo vidljivo u ‘brazilskim’ izvedbama “No Tomorrow (Acaso)” i “A Primera Vez“), ukoliko se on pogrešno koristi postat će glavni teret i jedna od osnovnih zamjerki albuma (kao što joj se može zamjeriti što bi – ako već želi pjevati na portugalskom gore navedene pjesme – trebala taj isti jezik i svladati).

Kada se posvetite čisto tehničkoj strani, a manje razmišljate o čemu pjevate, javlja se čitav niz problema, jer za uvjerljiv album nije dovoljno imati lijep i ugodan glas, te baratati scat pjevanjem.

S vremenom “The Lovers The Dreamers And Me” postaje dosadan, a pjesme nalik jedna drugoj, ne postoje detalji koji bi ih razlikovali, bilo što što bi pjesme učinilo različitima i dalo im šarm i osobnost.

Glavna okosnica albuma je pjesma “Rainbow Connection” (iz njezinih je stihova i preuzet naslov čitavog uratka), lijepa uspavanka novorođenome sinu Jacku. Upravo zbog nje – ako izdržite do kraja – postanete svjesni zašto je Monheit ‘jazz wunderkind’ i da može biti vrhunska kada ispred sebe ima pravi motiv.