Anđeo na overdoseu

Kao prvo, kada se govori o jednom od najvećih country glazbenika, Gramu Parsonsu, mislim da je vrlo bitno razlikovati dvije stvari: legendu (tj. već pomalo mit) o njegovom životu (i smrti) i samu njegovu glazbu. A legenda o Parsonsovu životu kaže da je doživio samoubojstvo oca i majčinu smrt od alkoholizma, da je svirao u The Byrdsima i družio se sa The Roling Stonesima, da je kasnije oformio The Flying Burrito Brotherse, da je s Emmylou Harris snimio neke od najljepših dueta u povijesti glazbe te da je umro od overdosea u 26. godini života.

Što se same glazbe tiče, osim što je svirao s već spomenutim The Byrdsima i Flying Burrito Brothersima, snimio je i dva solo albuma (“GP” i “Grevious Angel”), a po meni je možda najvažnije to što je utjecao na glazbenike kao što su The Walkabouts, Lambchop, Ryan Adams i Wilco i što je jedan od glazbenika najzaslužnijih za pojavu glazbenog žanra americane.

“The Complete Reprise Sessions” je trostruko izdanje na kojem se nalaze dva Parsonsova solo albuma, dopunjena s intervjuima u kojima Parsons priča o tome kako je upoznao Emmylou Harris ili o tome kako su nastale pjesme “A Song For You” i “The New Soft Shoe”.

“GP“, njegov prvi solo album, ujedno je i prvi CD u ovoj kolekciji i donosi reizdanje jednog od najboljih albuma country-rocka (iako sam G.P. navodno nije volio kategoriziranje vlastite glazbe), te sadrži bonus live izvedbe pjesama “Sin City” i predivnog dueta – “Love Hurts“.

Drugi disk u kolekciji je drugi solo album “Grevious Angel“, jednako nevjerojatan kao i njegov prethodnik i ponovno u suradnji s Emmylou Harris. Iako je već odavno poznato da je Parsons-Harris jedan od ponajboljih dueta ne samo u countryju, nego i u svim ostalim glazbenim žanrovima, “Hearts On Fire” i “In My Hour Of Darkness” će vas podsjetiti zašto je to još uvijek istina i zašto bi Emmylou trebala prestati snimati duete, budući da nikada više nijedna njezina glazbena suradnja neće zvučati tako prirodno kao ona s Gramom Parsonsom (duet s Markom Knopflerom nakon preslušavanja ovog box seta zvuči doista smiješno).

Na ovom se disku nalaze i jedan instrumental te dva intervjua, uključujući onaj u kojem Parsons objašnjava razliku između čistog countrya i country rocka.

Zamjereke koje ja imam ovom izdanju idu producentima Emmylou Harris i Johnu Austinu, zbog nepotrebnog prekidanja tempa Parsonsovih albuma uvrštavanjem njegovih intervjua na kraj svakog diska, koji su se sasvim lijepo mogli smjestiti i na zadnji disk u box setu, na kojem se nalaze dodaci kao što su alternativne verzije pjesama s ova dva albuma.

Mislim da je velika šteta što “Grevious Angel” ne završava, kao u originalu, s “In My Hour Of Darkness”, jer je to ujedno Parsonsova pjesma u kojoj kao da pjeva o vlastitoj smrti, koja je uslijedila i prije nego što je album izdan. Tako da pjesma, zapravo, predstavlja njegovu zadnju riječ, u koju su se producenti nepotrebno umiješali (Moram spomenuti i to da jedan veliki plus ovom izdanju ide i na račun vrlo zgodnog pakiranja albuma).

Slušati Parsonsovu glazbu bez poznavanja pozadine na kojoj je ona nastajala čini mi se pomalo nepotpunim doživljajem, što možete ispraviti ako pogledate dokumentarac Gandulfa Henninga – “Fallen Angel”, koji je ujedno i prvi dokumentarani film o ovom velikanu country rock glazbe.

Kada se uzme u obzir da je Parsons imao samo 26 godina kada je umro, a da je iza sebe ostavio glazbu koja će desetljećima kasnije izvršiti znatan utjecaj na neke od ponajboljih američkih glazbenika, doista ga je teško ne proglasiti legendom.

Čak i ako niste baš preveliki obožavatelj countryja (u koju skupinu se ponekad i sama ubrajam), Gram Parsons nije glazbenik kod kojeg će vam takav izgovor upaliti. Legende, ipak, ostaju legende, ma koliko mi pričali o tome.