Pink: “Hurts 2B Human“ mogao se zvati i “Hurts 2 Repeat Myself“

P!nk. Ime kojem ne treba posebno predstavljanje. Ime na čiji spomen većini barem malo zaiskri interes po najavama novih izdanja. Novi album “Hurts 2B Human” najavljen je tiše nego inače, uz po mojem mišljenju, premalo najava, ali ovdje u biti možemo primijeniti onu, kol’ko para tol’ko muzike. Ono što je prva i vjerojatno posljednja, ali krucijalna pogreška albuma “Hurts 2B Human” je loš odabir promotivnih singlova. Pink se na pjesmama poput “Can We Pretend” poigravala s formulaičnosti popa koja ovaj puta nije proradila magično kao na singlu “Secrets” sa zadnjeg izdanja.

“Hustle” je isto diskutabilan odabir, iako sama po sebi nije loša pjesma, štoviše i zabavi, ali je aranžmanom nespojiva s energijom pjesme. Vjerojatno se vodilo pretpostavkom već isprobanog, utabanog puta k uspješnosti ako se izda osvetoljubiva Pink stvar. Međutim, ne događa se “So What” svaki dan. Išlo se i za ujedinjenjem albuma zvukom, ali treba razmišljati šire. “Hustle” bi uz live band rock aranžman puno bolje prošao. Ovako imamo još jedan promo singl bitan samo obožavateljima. Ako.

Prema meni, odabir singlova trebao je biti “Walk Me Home”, “(Hey Why) Miss You Sometime”, “Hurts 2B Human” (jer eto, Khalid prolazi), “Courage” (jer eto, Sia se osjeti i isto prolazi) i konačno zakucati s nečim istinski prekrasnim poput “The Last Song Of Your Life”, možda s live nastupom kao spotom. “(Hey Why) Miss You Sometime” nije iznenađenje albuma, već rekao bih, dugo godina očekivana. Pjesma P!nk koja pošteno baca na početke i stare omiljene pjesme, a da pritom nije kao niz ostalih. Definitivno među jačima na izdanju. “Walk Me Home” je po izdanju odala dojam klasične Pink, tekst bez posebnog cilja, ali emocija na mjestu. Ugodno, slatko i romantično, nenametljivo, a opet dovoljno jako i pamtljivo. Pohvalio bih i spot gdje vidimo Pink u nesvakidašnjim plesnim rutinama. Pink u crvenoj haljini pleše ulicama grada i ne treba joj ništa više. Efektno, lijepo i fora.

Na “My Attic”, napisanoj uz pomoć sve poznatije Julie Michaels, imamo P!nk na koju smo navikli, uz reciklirano, ali slušljivo prekopavanje uspomenama. “90 Days” suradnja je s pjevačem imena Wrabel. Široj javnosti manje poznat, ali u glazbenim krugovima znan po pregršt napisanih pjesama za imena poput Ke$he, Ellie Goulding, DNCE, Galantis i sličnih. I Pink i on mogu se ponositi prekrasnim glasovima sposobnima da vjerodostojno iznesu emocije. “90 Days” je naizgled prolazna stvar. Međutim, višestrukim slušanjem albuma, nešto u njoj će se smjestiti u vas. U pjesmi se spominje “Fast Car” legendarne Tracy Chapman, a na predivnom mostu duetiraju stihovima “We’re drivin’ in your fast car, your fast car, yeah”. Dirljivo i definitivno album highlight. Izdanju istoimena pjesma ugošćuje aktualnog Khalida. Mladić ugodnog glasa nanizao je zanimljivih pjesama, ali i suradnji (poput one s Billie Eilish na “Lovely”). Međutim, ne treba posebno elaborirati, pjesma “Hurts 2B Human” jednostavno ne oduševljava.

Iako polako jenjava, EDM je i dalje prisutno nužno zlo, pa se tako našao na albumu u formi “Can We Pretend”. Gost Cash Cash niti ne doprinosi niti oduzima od ionako Pink nesvojstvene pjesme. “Courage” je napisana uz pomoć Sie. Prije slušanja sam razmišljao, u redu, nećemo se previše nadati, ipak, dokazano, nije sve što Sia dotakne pretvoreno u zlato. Tako ni ovaj puta, ali dovoljno je vrijedno. Pomalo himnična, velikog refrena i dramatičnog aranžmana, “Courage” će motivirati, slušati se i neće dosaditi. “Have I the courage to change, have I the courage the change today”, propitkuje Pink, pitajući se nešto s čime se svatko od nas tu i tamo sretne.

Slijedi pjesma “Happy”, još jedan energetski “throwback” na stariju Pink u ruhu suvremene produkcije. Malo poistovjetljivosti, uobičajeno kvalitetne melodije i njen jak glas, ovdje uspijevaju. “We Could Have It All” energetski se nastavlja na “Beautiful Trauma”, Pink svojstvenom melodijom, opet vrhunskim vokalima. Pjesmu potpisuju Pink, Beck, dugogodišnji im suradnik Greg Kurstin. O temama na albumu ne treba mnogo reći, s Pink uvijek znamo na čemu smo. U pitanju su iskrene emocije, ljubav i svi njeni oblici, životne situacije, introspekcija i odnos s vlastitim bićem, ali i obiteljski motivi i majčinstvo.

“Love Me Anyway” blago podsjeća na njen predivan projekt You + Me s glazbenikom Dallasom Greenom iz 2014., ali kako predvidljivo, na pjesmi je feature Chris Stapleton, poznatiji po hitu “Say Something” (Justin Timberlake). Rijetki talent u njegovom glasu lijepo se topi s njenim i rezultat je prekrasna balada, sasvim korektno odrađeno, ali ne dopire jer se osjeća melodijsko kalkuliranje. “Circle Game” pregled je misli o djetinjim strahovima, majčinstvu i roditeljstvu. Pink se još od “Family Portrait” nije bojala provesti obiteljske motive i osjećaje kroz svoju glazbu.

Osmi album Alecie Moore zatvara divna balada “The Last Song Of Your Life”. Već po samom naslovu pretpostavljate, bit će dobro. I je. Najljepša pjesma na albumu je tu. Nije samo zato jer pravo akustična Pink fali fanovima još od “I Don’t Believe You” ili čak “Dear Mr. President”, već jer jednostavno osvaja. Lagana gitara i više note, dirljivo će privesti kraju ovaj kvalitetan, ali ne i neizbježan album.

Možda bi se album “Hurts 2B Human” trebao zvati “Hurts 2 Repeat Myself (But Still Doin’ It)” ili nekako na tu foru, obzirom da Pink zbilja, zadnjih nekoliko izdanja niti mijenja smjerove, niti ide za posebnijim suradnjama. Čudesno, output je više manje uvijek odličan. Na sreću (jer ipak ima dobrih stvari) ili nažalost (kao lekcija za budućnost). Da napravim distinkciju, na albumu se nalaze pjesme koje su “throwbacks” (plus), ali i pjesme koje su predvidive, pomalo i album filler materijal (minus). “Hurts 2B Human” istovremeno zvuči zarazno i umorno, ugodna je igra na sigurno, gdje se potvrđuje pravilo.

Naravno, uzimam u obzir da Pink još leti na krilima albuma i turneje “Beautiful Trauma” pa “Hurts 2B Human” možda služi kao dovoljno dobro izdanje da održi pažnju i interes publike i potencijalnih budućih posjetitelja ostatka koncertne turneje. U promociju albuma nije uloženo previše. Izlazak je prošao bez velikih nastupa, najava, popu svojstvenog pretjerivanja. Stvar koju ovdje treba razumjeti je da je Pink činjenično uvijek vrlo dobra, radi kvalitetnu, pamtljivu glazbu, a za nastupe uživo bi trebala uživati onaj respekt koji uživa Beyoncé, jer realno, bolji je izvođač. Daleko do toga da “Hurts 2B Human” nije slušljiv ili dobar album, ali ponavljanje iste šablone ovaj puta nije uspjelo. Ono s čime se na “Beautiful Trauma” briljiralo, ovdje je već suvišno. Čast iznimkama. Pink je maherica u tome što radi, Međutim, ako biva previše puta ponovljeno i savršenstvo dosadi.

Do koncertnog reporta iz Beča, dajte šansu novom albumu.