S prvih linija bojišnice

Jedan od mojih top 10 albuma prošle godine napokon je došao na red za recenziranje. Zapravo, došao bi on na red puno ranije da sam se uspjela odvojiti od njega i pokušala, s neke pristojne udaljenosti, sagledati ga onako u cjelini i napisati nešto što barem djelomično neće vrvjeti superlativima. Ali to je jako teško kada vam neki album već nekoliko mjeseci zauzima počasno mjesto u mp3 playeru, a početi dan bez “Poison Cup” mi postaje već pomalo nezamislivo.

Uglavnom, “Post – War” je peti studijski album Matta Ward, poznatijeg kao M. Ward, fenomenalnog country-folk kantautora iz Portlanda. Ovo je ujedno i prvi album koji je M. Ward snimio uz pratnju čitavog benda, a ako uzmemo u obzir tko mu je sve gostovao na albumu te tko ga je producirao, mislim da “Post – War” nikako nije mogao drugačije ispasti nego kao jedan od najboljih albuma u 2006.

U bendu su mu svirali Rachel Blumberg iz Decemberistsa te Jordan Hudson, bivši član Thermalsa, a od gostiju su tu Jim James iz My Morning Jacket (“Chinese Translation” i “Magic Trick”), te briljantna Neko Case ( “To Go Home”), dok je album producirao Mike Mogis, koji je surađivao i s fenomenalnima Bright Eyes i Rilo Kiley. Sve ovo bi vam već trebala biti dovoljna preporuka za nabaviti ovaj album, ali ako ste ipak jedan/na od onih koje je malo teže nagovoriti, pokušat ću s pjesmama.

“To Go Home” je obrada Daniela Johnstona s Neko Case kao gošćom, a pjesma zvuči kao da su se super zabavljali snimajući je, što i potvrđuju stihovi “God it’s great to be alive!“. Kad smo već kod tekstova, nikako ne smijem zaboraviti “Chinese Translation“, koja će vas odmah na početku zaskočiti pitanjem “What do you do with the pieces of a broken heart?” Ja ne znam, ali se odgovor, možda, krije u već spomenutoj “Poison Cup“, koja je ozbiljno pretendirala na sam vrh moje liste pjesama godine, samo što takvu listu nikada nisam napravila, pa se zato ona na njoj nikada nije ni našla (“She said if love is a poison cup/Than drink it up/Cos a sip, a sip or a spoonful won’t do/Won’t do anything for you/Except mess you up“).

“Requiem” je tribute poginulom vojniku, otpjevana u najboljoj maniri Toma Waitsa, a sasvim suportna je “Magic Trick“, koja je album podigla svojom pozitivnom atmosferom live izvedbe (“It’s like easy come easy go/Sometimes without goodbye, sometimes without hello/She’s got one magic trick/Just one and that’s it/She disappears“).

“Neptune’s Net” je instrumentalan surf-rock koji nekim čudom uopće ne zvuči kao da ne pripada na ovaj album. Zapravo, čitav album odaje dojam prilične spontanosti, tj. kao da je Matt pokupio par prijatelja na ulici i pozvao ih da, uz piće, snime nešto što će kasnije postati jedan od najuzbudljivijih americana albuma godine.

Milsim da bi bilo glupo i netočno reći da ovaj album govori isključivo o ratu i njegovim posljedicama, jer on govori o mnogo toga, a rat je samo jedna od priča koje će vam on ispričati. Ipak, sam Ward je rekao da su ga na snimanje ovog albuma inspirirala dva djela: Hemingwayev “The Sun Also Rises” i “Slaughterhouse Five” Kurta Vonneguta, što možda također ne bi trebalo zanemariti.

Ono što ja nikako ne mogu prežaliti je činjenica da sam propustila M. Wardov nastup u KSET-u 2005., pa bi ovim putem apelirala na sve domaće organizatore koncerata da nam ga ponovno dovedu. Milsim da je “Post – War” dovoljno dobar razlog za to. Hvala unaprijed!