Titusi za najljepšu pobjedu nad vlastitim demonima

    1304

    Titus Andronicus

    The Most Lamentable Tragedy

    Datum izdanja: 28.07.2015.

    Izdavač: Merge Records

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. The Angry Hour
    2. No Future Part IV: No Future Triumphant
    3. Stranded (On My Own)
    4. Lonely Boy
    5. I Lost My Mind
    6. Look Alive
    7. The Magic Morning
    8. Lookalike
    9. I Lost My Mind
    10. Mr.E.Mann
    11. Fired Up
    12. Dimed Out
    13. More Perfect Union
    14. [intermission]
    15. Sun Salutation
    16. (S)HE SAID / (S)HE SAID
    17. Funny Feeling
    18. Fatal Flow
    19. Please
    20. Come on, Siobhan
    21. A Pair of Brown Eyes
    22. Auld Lang Syne
    23. I’m Going Insane (Finish Him)
    24. The Fall
    25. Into the Void (Filler)
    26. No Future Part V: In Endless Dreaming
    27. [seven seconds]
    28. Stable Boy
    29. A Moral

    Nakon dva sjajna albuma i trećeg malo lošijeg, Titusi su se vratili s
    bombom od albuma.

    Nije to tragedija kako naslov sugerira, nego
    eksplozija čistog punk rocka u najboljem izdanju do sada. Zamišljen kao
    rock opera u pet činova u trajanju od 93 minute i sa 29 pjesama, “The
    Most Lamentable Tragedy
    ” je čistokrvni punk rock album s pregršt jakih
    stvari i nezaboravnih hitova.Dečki su se potrudili oko stvaranja
    albuma i pomno razradili koncept pa imamo zanimljivu priču sastavljenu
    od pet dijelova koji su kohezivno i smisleno povezani. Nema tu praznog
    hoda, od prve do zadnje stvari prisutna je ta nota inteligentnog
    prelaženja od pjesme do pjesme. Titusi su dotjerali zvuk koji ih čini
    voljenim do savršenstva i inzistirali su na punku više nego prije.
    Patrick Stickles vokalno razvaljuje i dere se jače nego ikad, pogotovo u
    stvarima koje čine sredinu određene dionice te takozvane opere. A
    opera ima svoj podtekst u filozofiji, psihologiji, prvenstveno osvrt na
    maničnu depresiju u borbu s unutrašnjim demonima, što smo već i prije
    mogli čuti od benda. Ali sada je to sve puno zrelije i prepuno
    metaforike i alegorije.
    Tekstovi su pomalo hermetični, ali svakako
    poetični i pogođeni u smislu da se drže jedne niti, a to je filozofska
    interpretacija o smrti, destrukciji, budućnosti, bolesti i samoći. Ima
    tu i desperantnih tonova, s obzirom da je problematika takva, no kao
    cjelina album je refleksija o navedenim temama i funkcionira bez greške.

    Provukla se tu i tematika gubitka identiteta i osobnosti, što
    čujemo u obradi Daniela Johnstona “I Lost My Mind“, možda najboljoj
    obradi te stvari ikad.

    Muziku podržava

    Stranded (On My Own)” je najimpresivnija stvar
    iz prve dionice u kojoj je vokalno dovedeno do ekstrema, a tekstualno
    su se poigrali s problemom osamljenosti, samostalnosti i neizvjesnosti u
    samoći. Tu je i “Lonely Boy” koja se bavi sličnom tematikom, ali je malo
    laganija, jedna od onakvih kakve bend rijetko stvara.

    Drugu dionicu
    čini par stvari, ali najjača je “Dimed Out” – najveći hit cijelog albuma,
    prava punk rock bomba s izražajnim refrenom i jakim bassovima i divljim
    bubnjevima. Jednostavna i inteligentno osmišljena podsjeća na najranije
    radove benda, ali ujedno se savršeno uklapa u ovaj koncept jer
    progovara o nekoj vrsti terapije glazbom i uživanja u kaotičnom svijetu
    stvaranja iste.

    Najdulja numera ove dionice je “More Perfect
    Union
    ” koja počinje suptilno i lagano da bi eksplodirala u sjajan refren s
    primjesom bluesa i garage rocka. Iako toliko traje, nije nimalo
    zamorna, prati tu određenu priču koja se nastavlja s “(S)HE SAID, (S)HE
    SAID”, zanimljivom intermisijom između trećeg i četvrtog čina. Referenca
    je na nerazumijevanje između muškarca i žene, ali na zaigran i prpošan
    način.

    A Pair of Brown Eyes” je obrada The Poguesa i zaista je
    osvježavajuća i inspirativna – zanimljivo je čuti kako ta stvar zvuči
    kao punk numera i dečki su odradili sjajan posao. Opet je vokal u prvom
    planu i to svakako nije greška jer u tome je ljepota cijelog albuma.

    Peti
    čin ima najviše referenci na taj problem psihičkih bolesti i
    filozofskog osvrta na nju, što čujemo u “I’m Going Insane (Finish
    Him)
    ” zabavnoj i ritmičnoj stvari za koju je šteta da traje samo dvije
    minute jer ima kapacitet hita. Tu je i “Stable Boy” s najvećim utjecajem
    bluesa – vidi se da im to dobro leži kad su se poigrali s takvim zvukom
    i nimalo nije pokvarilo ono što ih je dosad činilo odličnima.

    “The
    Most Lamentable Tragedy” će izrasti u najljepšu pobjedu nad vlastitim
    demonima, svakim novim slušanjem albuma vas osvaja i čini da se zapitate
    što je to u glazbi toliko spasonosno da vas učini da budete drugačiji
    nakon preslušavanja ovako sjajnog albuma
    .

    Definitivno je to još jedan
    biser za Titus Andronicus i njihove fanove, a gledajući širu sliku,
    svakako jedan od albuma godine. Dečki su pokazali kako uvijek iznova
    uspjeti iznenaditi lakoćom stvaranja dobrih stvari. Ova opera u pet
    činova je sve samo ne tragedija, nego još jedna priča o pobjedi glazbe
    nad očajem i besmislom.

    Muziku podržava