Titus Andronicus
The Most Lamentable Tragedy
Datum izdanja: 28.07.2015.
Izdavač: Merge Records
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Nakon dva sjajna albuma i trećeg malo lošijeg, Titusi su se vratili s
bombom od albuma.
Nije to tragedija kako naslov sugerira, nego
eksplozija čistog punk rocka u najboljem izdanju do sada. Zamišljen kao
rock opera u pet činova u trajanju od 93 minute i sa 29 pjesama, “The
Most Lamentable Tragedy” je čistokrvni punk rock album s pregršt jakih
stvari i nezaboravnih hitova.
Provukla se tu i tematika gubitka identiteta i osobnosti, što
čujemo u obradi Daniela Johnstona “I Lost My Mind“, možda najboljoj
obradi te stvari ikad.
“Stranded (On My Own)” je najimpresivnija stvar
iz prve dionice u kojoj je vokalno dovedeno do ekstrema, a tekstualno
su se poigrali s problemom osamljenosti, samostalnosti i neizvjesnosti u
samoći. Tu je i “Lonely Boy” koja se bavi sličnom tematikom, ali je malo
laganija, jedna od onakvih kakve bend rijetko stvara.
Drugu dionicu
čini par stvari, ali najjača je “Dimed Out” – najveći hit cijelog albuma,
prava punk rock bomba s izražajnim refrenom i jakim bassovima i divljim
bubnjevima. Jednostavna i inteligentno osmišljena podsjeća na najranije
radove benda, ali ujedno se savršeno uklapa u ovaj koncept jer
progovara o nekoj vrsti terapije glazbom i uživanja u kaotičnom svijetu
stvaranja iste.
Najdulja numera ove dionice je “More Perfect
Union” koja počinje suptilno i lagano da bi eksplodirala u sjajan refren s
primjesom bluesa i garage rocka. Iako toliko traje, nije nimalo
zamorna, prati tu određenu priču koja se nastavlja s “(S)HE SAID, (S)HE
SAID”, zanimljivom intermisijom između trećeg i četvrtog čina. Referenca
je na nerazumijevanje između muškarca i žene, ali na zaigran i prpošan
način.
“A Pair of Brown Eyes” je obrada The Poguesa i zaista je
osvježavajuća i inspirativna – zanimljivo je čuti kako ta stvar zvuči
kao punk numera i dečki su odradili sjajan posao. Opet je vokal u prvom
planu i to svakako nije greška jer u tome je ljepota cijelog albuma.
Peti
čin ima najviše referenci na taj problem psihičkih bolesti i
filozofskog osvrta na nju, što čujemo u “I’m Going Insane (Finish
Him)” zabavnoj i ritmičnoj stvari za koju je šteta da traje samo dvije
minute jer ima kapacitet hita. Tu je i “Stable Boy” s najvećim utjecajem
bluesa – vidi se da im to dobro leži kad su se poigrali s takvim zvukom
i nimalo nije pokvarilo ono što ih je dosad činilo odličnima.
“The
Most Lamentable Tragedy” će izrasti u najljepšu pobjedu nad vlastitim
demonima, svakim novim slušanjem albuma vas osvaja i čini da se zapitate
što je to u glazbi toliko spasonosno da vas učini da budete drugačiji
nakon preslušavanja ovako sjajnog albuma.
Definitivno je to još jedan
biser za Titus Andronicus i njihove fanove, a gledajući širu sliku,
svakako jedan od albuma godine. Dečki su pokazali kako uvijek iznova
uspjeti iznenaditi lakoćom stvaranja dobrih stvari. Ova opera u pet
činova je sve samo ne tragedija, nego još jedna priča o pobjedi glazbe
nad očajem i besmislom.