Vrlo šarolik album

Posljednji album Arcade Firea mnogi su shvatili na svoj način, nekima je on štos, nekima je odličan, nekima je debakl, ali objektivno gledajući, to je njihov najlošiji album s najvećim brojem prosječnih pjesama.

U isčekivanju novog albuma koji dolaze pravilnim razmakom od tri godine (znači, sljedeće godine bi mogli dočekati njihov peti album), Will Butler je zaključio da ima viška vremena i pjesama, pa je odlučio to malo pokrpati i objaviti ih kao svoj solo prvijenac. Je li možda pogriješio u tome!?Generalno, ovo su pjesme zvukovno vrlo daleko od zvuka kojeg mu proizvodi bend, pa je logično da su izdane ovako, ali ono što se jasno osjeća u njima jest nedostatak snage, pa kao i na albumu “Reflektor” više je tu prosječnih skladbi nego onih koje bi mogle pobuditi neki veći interes.Dio razloga leži i u potpunoj nefokusiranosti albuma jer u osam pjesama imamo ubačene gotovo sve žanrovske odrednice popularne glazbe, od čistog (synth)popa i elektronike preko rocka do americane. Time smo dobili da se neke življe pjesme istaknu na prvu, dok se kod ostalih zapitamo što je pisac htio reći.U takvim usponima i padovima, moramo istaknuti da je Will pokazao karakteristične interpretacije kojima podiže razinu pjesama i to će svakako kod fanova dobro proći, ali prosječan slušatelj će površno prolaziti prijeko ovih pjesama i potpuno shvaćam zašto.

Uvodna “Take My Side” je odlična alt. country stvar i jedna od onih koja podiže raspoloženje, a sljedeća “Anna” je zaronjena duboko u disco glazbu koja je ponovno in (koja je zapravo uvijek in), pa ne čudi što je izabrana kao najavni singl albuma. S njom se Will nekako približio zvuku s “Reflektora”, pa sam dojma da je to možda pjesma koja nije prošla tamo.

Nakon njih kreće lagani dio albuma, prvo s “Finish What I Started” koja ima utjecaje u Bowiejevim baladama samo što je ovdje sviralački sve potpuno reducirano, “Son of God” koja nit’ smrdi, nit’ miriše, “Something’s Coming” je najgora stvar albuma gdje malo tog normalno funkcionira, “What I Want” zvuči kao repriziranje “Month of May” na nešto mekši način, klavirska balada “Sing to Me” je na pola puta između Antonyja Hegartya i Nicka Cavea, dok je posljednja “Witness” ponovno nešto življa i podsjeća na kreativnije radove Bright Eyesa.

“Policy” je dobar album, ali i ništa više od tog. Često znamo prigovarati kad album ima samo osam pjesama i 27 minuta da je prekratak, ali u ovom slučaju, mislim da mu je to velika prednost jer da je Will nadodao još nekoliko stvari, vjerojatno bi album bio još više šarolik i teže slušljiv radi manjka fokusa.

Kad netko izađe iz forme benda i počinje skladati samostalno, zna se često vidjeti ograničenost benda, odnosno kako netko odlično funkcionira unutar benda, a sam ne dostiže tu razinu. Ove pjesme da su Arcade Fire doradili kao bend, vjerujem da bi bile pravi zgoditak, ali bez ostatka, Will je ostao malo prekratak da na pravi način oplemeni svoje ideje upečatljivijim albumom. Ovako će ostati zapisano da je dečko iz Arcade Firea izdao album između dva albuma matičnog benda. Nije niti to loše…