Synthić popić

Vremena se mijenjaju, pa tako su se i švedski Shout Out Louds u potpunosti promijenili. Nekad su bili odličan indie rock bend, a sad su tek prosječan indie pop bend koji se uvelike igra sa synthovima.

Svakim novim albumom Shout Out Louds sve teže vjerujem da je to isti bend koji je napravio pjesme poput briljantne “100°” ili “Very Loud” s izvrsnog prvijenca “Howl Howl Gaff Gaff” jer sve nakon toga kao da se posvađalo sa spomenutim albumom i bend kao da želi što više omekšati i postati nešto što u osnovi nije.

Tome teži i novi album, četvrti po redu, naziva “Optica” koji nastavlja koračati prema klasičnoj verziji synth popa u vrlo mekanoj varijanti što na prvu nalikuje na mnoge bendove iz ’80-ih., ponajprije A-ha i njihove srodnike. Od njih ih razdvaja već tradicionalna skandinavska nit za melodiju i vokalne dionice koje se približavaju bendu Destroyer.

Unutar takvih gabarita, Shout Out Louds spremni su isporučiti nekoliko solidnih pjesama, ali teško se oteti dojmu da se već nakon nekoliko uvodnih pjesama umore i sami sebe počinju reprizirati. Nekako je sve najbolje posloženo u najavnom singlu “Walking In Your Footsteps” koji evocira dane popularnosti Whama.

Ostatak je ipak znatno manje dojmljiv, te bend tek povremeno isporučuje pjesme vrijedne spomena, a među njima bih izdvojio “Glasgow” i nešto mračniju “Hermila“, ali i u njima se osjeća da nešto ne štima, da su mogli, ali i morali bolje uklopiti svoju synth priču.

Shout Out Louds mi danas djeluju kao bend izgubljen u synth vodama ’80-ih., kao što su do prije prošlog albuma bili i Keane. Keane se vratio na stare staze slave povratkom na zvuk koji ih je proslavio, dok Shout Out Louds i dalje lutaju sve dalje od svojih korijena. Šteta, jer da su nastavili s onim što su prezentirali na “Howl Howl Gaff Gaff” možda Mando Diao ne bi bili najpopularniji švedski indie bend.