Ought: I treći put zaredom najbolja nova glazba?

Prije četiri godine, u trenucima kada je Pitchfork još uvijek bio relevantan medij za nezavisnu i eksperimentalnu glazbu, pojavio se sastav imena Ought uz naljepnicu ‘Best New Music’, art-punk deskripciju i etiketu Constellation Records. Za one koji nisu upućeni, konstelacija je kanadski label specijaliziran za post-rock, a perjanica njihove ponude je kultni sastav Gy!BE, nešto posve nevezano uz uredno počešljani kvartet iz Montreala.

Oni su, ako je vjerovati Pitchforku, za debitantski album “More Than Any Other Day” vrijedili čitavih 8.6/10. Materijal je, barem nama mlađima bio ‘wow’. Punkeri s debelim knjigama u ruci recitirali su Davida Fostera Wallacea uz postepeno pojačavanje ritma, na trenutke je sve zvučalo kao da će ispasti s trake, samo da bi nekoliko trenutaka kasnije opet sve bilo na mjestu u maniri sastava poput Deerhunter. Ought je krenuo s vrlo jasnom vizijom i vrlo preciznom egzekucijom te vizije i zasluženo postao jedan od bendova koje treba ispratiti.

Uslijedio je još eksperimentalniji EP “Once More With Feeling” i premijerni nastup u Hrvatskoj. Ought je na vrhuncu rane forme stigao na šibensku tvrđavu Sv. Mihovila te odradio izvrstan gig u sklopu SuperUho Festivala. Recenzije su bile podijeljene, art vizija Tima Darcyja i družine nije baš najlakše štivo, a žanrovski pravovjernici upućivali su na pretjeranu sličnost s Television. Itekako su u pravu, no Ought je izvrsnom svirkom i vizijom opravdao opetovano pogledavanje u svoje uzore. “Sun Coming Down” logično je uslijedio godinu dana kasnije (uz puno manju pompu), no recenzije su bile i dalje jednoglasno pozitivne. “Freshmen” i “sophomore” izdanja su iza njih, a pred nama je prvi korak k diplomi, ovog puta za Merge Records.

“Room Inside The World”, umjesto raspadnutog kaosa, ovog puta nudi puno čvršću ritam-strukturu. Pjesme poput “These 3 Things” opasno bacaju na shadowplay dane osamdesetih, nema više recitacije uz naoko nasumično lupanje bubnjeva i prebiranje po gitari. Frontman Tim Darcy sada zvuči poput Kinga Krulea. Takav dojam se preslikava na čitavo izdanje, kao da je netko uzeo prvi album i ozbiljno ga zategnuo kožnim remenom u puno kraću i koherentniju cjelinu. Takvo što bi u većini slučajeva bilo poželjno, no ne i u slučaju Ought.

Njihov glazbeni potpis se upravo temeljio na tim raspadnutim dionicama potpomognutim rafalima recitacije i izmjene tempa u sporim intervalima. Ima toga i na ovom albumu, “Desire” je najbolji primjer nekih starih struja, no sve je to ipak izdirigirano po pravilima struke. Svijetli trenuci albuma su “Disgraced In America” i “Brief Shield”, jedino oni u suštini nude ono što i želimo od Ought. Sporo i fragmentirano. Neodređeno. Naoko raspadnuto, no zapravo u nekoj uvrnutoj logici, savršeno. Ostatak albuma se oslanja na atmosferu kakvu njeguje Preoccupations, “Take Everything” malo previše baca na “Bunker Buster”, no Ought i dalje posjeduje posebnu vještinu lakoće prelaska iz skučenosti i anksioznosti u stanje olakšanja.

“Room Inside The World” je poput Caffetina, ali treći dan zaredom. Efekt je i dalje tu, no nema tog šusa, nema trenutka uzbuđenja i iznenađenosti, već samo tihe lamentacije Tima Darcyja i njegove družine.

Ought je ovim albumom zaronio u bazen čija je voda na sobnoj temperaturi. Ekipa iz Montreala više nije edgy art-punk band jer, ruku na srce, za razliku od prvih tiskanih manifestnih izdanja za Constellation Records, “Room Inside The World” ima barkod i sve ostale oznake proizvoda. Šteta. Album je tako dobro krenuo s genijalnom “Disgraced in America”, no gotovo sve nakon toga je za zaborav. Malo je teško suditi o bendu čiji prvi rad je negacija trenda. Drugi rad još podnosi reciklažu nekih ideja s prvog, no na trećem se već očekuje nešto posve drugačije. Ought se potrudio to ponuditi, no po mom mišljenju, jednostavno im ne stoji. S druge pak strane, da su ponovili “More Than Any Other Day” kritika bi prigovarala kako nisu inovativni. Prilično paradoksalna situacija iz koje su se mogli izvući jedino radikalnim potezima, koje, eto, nisu povukli.

Ako se mene pita, vrhunac ove glazbene ideje živi u njima nedositžnom svijetu ‘formi’ koji je opisivao sam Platon. Negdje tamo, uokviren na bijelom zidu stoji “Marquee Moon” sastava Television. Sve ostalo su preslike.