Na obradama svijet ostaje

Iskreno rečeno, meni nikad nije baš bila jasna koncepcija cover bendova. OK, zabavni su i znaju lijepo upakirat stare hitove tako da zvuče modernije i pristupačnije široj publici, ali je li to dovoljno da bi se opravdalo njihovo postojanje? I trebaju li se stari hitovi uopće ‘dirati’ ili bi bilo fer ostaviti ih onakvima kakve su ih njihovi tvorci zamislili i uživati u njihovom orginalnom ruhu?

Kada se bend bavi isključivo obradama, mene to nekako asocira na pomanjkanje talenta ili inspiracije u pokušaju da napišu/snime nešto vlastito. Soulfingersima se, ipak, ne može poreći jedna stvar, a ta je da su doista pravi showmeni i da znaju složit ludu atmosferu na koncertima, čemu je glavni dokaz količina znoja prolivena na pozornici. A i odjevne su im kombinacije uvijek maštovite, pa im se zna dogodit da ostave bolji dojam vizualno nego auditivno.

Njihov novi album “…No Fingers Like Soulfingers” sadržava za Soulfingerse karakteristične obrade među kojima su “Hey Baby“, obrada klasika Bruce Channela i aktualni singl “Wild Thing” grupe The Troggs. Album sadrži ukupno 18 pjesama, od čega su tri stvari bonus, nastale u periodu između pojavljivanja albuma “Very Live” i “… No Fingers Like Soulfingers”, i do sada nisu nigdje objavljene. Jedna od te tri je i prigodna “Santa Claus Is Coming To Town“, pa ako vam ne dosadi nakon što ju čujete 753 puta dnevno na svakoj radio postaji, možete si pustiti još i ovu soul verziju. Eh da, treba spomenuti i proširenje repertoara u obliku kancone “Vengo anch’lo no tu no” koja možda najavljuje pomicanje granica područja na koje bi se rad Soulfingersa mogao proširiti.

Svaka pohvala ide na račun dizajna omota albuma, koji je u (opet prigodnom) crveno-bijelom ruhu i sadrži ‘The Book’, iliti knjižicu s fotkama ‘The Banda’, i poruku za kraj:”…don’t forget to brush your teeth and before you fall asleep remember…No Fingers Like Soulfingers…!!!” Ili možda ipak…