Malo symphonic metal remek-djelo

Dosad sam se, hvala Bogu, imao prilike naslušati raznoraznih muzičko-stilskih kombinacija, a većina se njih, pogotovo u zadnjih par godina, uglavnom vrti u krug s karakteristično jako izraženom bezidejnošću. No ovo što sam čuo u slučaju štokholmskog benda Diablo Swing Orchestra, nešto je posve drukčije, i moram reći, doista me jako ugodno iznenadilo. Skoro pa šokiralo.

Premda to neće biti najiscrpniji opis, reći ću da “The Butcher’s Ballroom” u svojem najvećem dijelu zvuči kao kombinacija Nightwisha i Apocalyptice. Odnosno symphonic i, kako neki kažu, ‘cello’ metala. S naglaskom na to da mu je sound čak i nešto bliži novijim ‘apokaliptičnim’ ostvarenjima s vokalima i proširenijim instrumentalnim spektrom.

Usto materijal sadrži vrlo snažan utjecaj heavy, gothic i progresivnog metala, hard rocka, a njegovoj univerzalnosti naveliko pridonosi nekoliko pjesama s elementima swinga, boogiea, jazza, meksičkog mariachija i indijsko-azijskog melosa. Zahvaljujući takvim omjerima, bogatstvo, punoća i sočnost osjećaju se u svakom djeliću ovog prekrasnog albuma.

Koji ima jako puno žestine, agresije i energije, i zahvaljujući tim karakteristikama on je ipak primarno metal ostvarenje. Svi koji pišemo o heavy metal bendovima sa ženskim vokalima često znamo upotrijebiti izraz ‘female operatic vokal’. I ako bilo gdje griješimo u takvoj procjeni, onda to ovdje sigurno neće biti slučaj.

Ann-Louice Logdlund doista ima fenomenalan, čisti operni glas, koji se bez problema snalazi u svim ‘visinskim’ pjevačkim razlikama i zaprekama. Od blagih, osjećajnih, depresivnih, do maksimalno bjesnih, razdražljivih, skoro pa ‘svađalačkih’.

Svaka čast Tarji, Anekke, Simone, Floor, Sharon i ostalim curama koje su proslavile sympho metal prvenstveno zahvaljujući svojem pjevanju, no Ann-Louice ih sve ‘šiba’ barem za dva koplja. Iako nisam stručnjak u toj sferi, ali ono malo što znam o operi navodi me da pomislim kako bi mogla pjevati u velikom broju najznačajnijih naslova.

Uz odlične heavy riffove, jedne od perjanica albuma, treba posebno istaknuti i jaki simfonijski ugođaj. Njime ‘upravljaju’ zborska pjevanja, progresivnije klavijature, trubački dijelovi, violončela, viole, violine, a nije zanemariva niti, istina nešto rjeđa, uloga muških vokala.
Album je, da i to kažemo, podijeljen na dva dijela, “Act No. 1 i 2”, ima 13 pjesama.

Gotovo svu gore iznesenu univerzalnost nagovještava već prva “Balrog Boogie“, sa žestokim ‘obračunom’ female vokala i riffova, karakteristikom gotovo svih pjesama, a u ovoj okruženim i jakim utjecajima swing, boogie i jazz ritmova. Osebujnost i sofisticiranost gothic orijentiranoj pjesmi “Heroines” dodaje akustični uvod i pjevanje koje u dijelovima jako podsjeća na Abbino.

Meksičkim ritmovima uz gitare i trube, nalik na muziku iz nekih kaubojskih filmova, obiluje “Poetic Pitbull Revelations“, a u sveopćoj koheziji čvrstih riffova, pjevanja i ‘gudanja’, u otvaranju pjesme “Gunpowder Chat“, ujedno i drugog dijela albuma, jako su se dobro snašle orijentalne gitare.

Velikom atmosferskom utjecaju pomogli su i piano angažmani u nekim pjesmama (“Qualms of Conscience“), a izdvajanje (poduže) finaliziramo s “Pink Noise Waltz“, pjesmom koja možda i najviše sliči Apocalyptici. A još bi i sličila više kada bi Apocalyptica imala više gitara i pjevanja.

Doista nemam što posebno reći pri kraju, osim da je ovo jako, jako kvalitetan album. Istina, prvenstveno namijenjen sympho metalcima, no niti ostali ne bi trebati smatrati greškom ako ga nabave. Pogotovo ako žele čuti nešto što se doista rijetko čuje. Barem u ovakvim omjerima i na istim mjestu.