Povodom velikog koncerta kojeg će uskoro u zagrebačkom Boogaloo Clubu održati s Rambom Amadeusom, Tamara Obrovac u svojem drugom intervjuu za Muzika.hr, među ostalim, govori o nadolazećem koncertu, turbo folku, novom albumu, turnejama te budućim planovima.
Umjetnica koja se više od dvadeset godina bavi glazbom, koja je više od deset godina prisutna na sceni te iza sebe ima šest studijskih albuma. Jedna od najautentičnijih pojava na domaćoj glazbenoj sceni, Tamara Obrovac je članica međunarodnog ansambla Balkan Winds, bila je nominirana za BBC-evu nagradu Womex a početkom godine s Transhistria Electric objavila je novi studijski album “Neću više jazz kantati“. Pulska etno-jazz diva za Muzika.hr kaže:
Približava se vaš koncert s Rambom Amadeusom u Boogaloo Clubu. Što publika može očekivati?
Pa, može očekivati double trouble tj. dvostruku nevolju. Još ne znamo kako ćemo to koncipirati, ali bit će dva koncerta, jedan uz drugi, uz neke preklopne momente. Sigurno će Rambo gostovati na našoj zajedničkoj pjesmi, a sigurno ću i ja – kako to on voli kazati – ‘arlaukati’ na nekoj njegovoj.
Tko prvi izlazi na pozornicu?
Ja mislim da ćemo prvo izaći mi, a tek onda dolazi Svjetski Mega Car.
Koliko se dugo poznajete s Rambom Amadeusom i kako je došlo do te suradnje?
Mi se osobno nismo poznavali već smo imali odnos poštovanja na daljinu. Ta pjesma se kod mene dogodila, jer se kod mene pjesme većinom događaju, same… do sada nisam uspjela ništa napraviti s namjerom. Što iz generalnog poštovanja prema njegovom liku i djelu, što iz činjenice da je on autor te kovanice ‘turbo folk’, a moja pjesma “Turbo funk” je jednostavno njega zazivala. Napisala sam mail, poslala mu demo… on je nekim poslom bio u Puli tako da smo odradili snimanje u studiju i rezultat je tu.
Kad već spominjemo turbo folk, kako vi gledate na tsunami turbo folka oko nas?
Ja čak mislim da to može imati nekakve veze sa stigmom, tj. sa ‘zabranjeno voće’ sindromom kod klinaca. Nekako je sve ostalo dostupno i nema tu etiketu zabranjenog voća, a turbo folk to u dobroj mjeri ima. Tako da smatram da kod mlađe generacije baš to izaziva još veću privlačnost prema turbo folku.
A takvih poplava kiča je u povijesti, u određenim sociokulturnim okolnostima pogotovo, uvijek bilo, kao i konzumenata… kič osobno to doživljavam kao praznu formu, lažni sjaj.
Laž po meni prethodi stvaranju takve glazbe, jer je teško vjerovati da netko istinski osjeća ono što govore riječi i glazba turbo folka. S druge strane, tu je pitanje mjesta i načina konzumacije te glazbe koja se uglavnom svodi na ‘čaše lomim ruke mi krvave’ koliko ja shvaćam. Dakle birtija, pa udri i opali. Na neki način ja čak mogu razumijeti ljude koji imaju potrebu za takvim vidom ispušnog ventila od naše užasne i stresne svakodnevnice… jer to ima veze i s društvenim kontekstom.
Lijepo kaže Rambo na uvodu u pjesmu: ”Turbo folk nastaje kao uragan kome prethodi nagli porast temperature i vlažnosti vazduha sa istovremenim padom pritiska, turbo folk nastaje uslijed naglog porasta tehnologizacije društva uz istovremeni pad morala…”.
A je li popularniji etno-jazz kojeg vi zastupate ili turbo folk?
Apsolutno etno-jazz (smijeh)!
Početkom godine izdali ste novi album “Neću više jazz kantati“. Kakav je prijem kod publike, kritike…?
Navodno dobar. Nije baš da pratim, ali čim se ne žale mora da je dobro. Reakcije su bile odlične. Radi se o jednom drugačijem sastavu instrumenata, dakle električni instrumenti plus brass sekcija, postavljenom više na ritmu i grooveu i to me vrlo veseli.
Ovdje sam napokon s jednim kvalitetnim sastavom zabilježila jazz, funk i blues tj. te žanrove koji su me oduvijek pratili. “Neću više jazz kantati” je moj mali muzički godišnji odmor.
Vi ste školovana glazbenica. Koliko vam je to pomoglo u vašoj glazbenoj karijeri?
Što se pjevačke interpretacije tiče vrlo je važan trenutak mojeg školovanja u Ljubljani kod moje profesorice koja mi je dala bitne naputke za pjevanje. Bitno je da se ne pjeva iz grla već da postoji impostacija iz dijafragme itd. Ali najbitniji dio je rad na sebi, jer je svaka osoba posebna i ako se ne radi o klasičnom pjevanju bitno je pronaći svoj put koji će odgovarati tvom tijelu i organizmu.
A što se tiče skladanja, vrlo je bitno imati znanje oko harmonije i poznavanje strukture glazbe. Vrlo pomaže i olakšava, ali nije neophodno. Najbitnija je sposobnost za komunikaciju tj. kad si sposoban napisati note i objasniti što od njih želiš na taj način tada si sposoban komunicirati i znači da možeš funkcionirati bilo gdje na svijetu.
Mnogo putujete po inozemstvu. Koji biste nastup istaknuli?
Ja bih izdvojila jedan koncert u Krakowu na jednom festivalu kojem ima već četiri godine. Imali smo dvije svirke, jednu na njihovom glavnom trgu na ogromnoj rock pozornici što nam baš nije odgovaralo. Tako da smo pokunjeni otišli na drugi koncert u jedan noćni klub i ispred nas je svirao nekakav mađarski gypsy-disco sastav.
Ja sam kazala da neće biti dobro kad mi dođemo poslije ovih. I uglavnom ode gypsy sastav i od trenutka kad smo počeli do trenutka kad smo prestali svirati bio je apsolutni trans. I mi i publika i sve! Bilo je odlično.
Je li takve kemije između vas i publike bilo i na vašoj turneji po jazz klubovima u Americi?
Pa je, s tim što ja Ameriku baš ne volim, pogotovo New York. Nisam na ti s tom vrstom natjecateljskog i stresnog duha. Mnogo mi je bolje bilo u Chicagu nego u New Yorku. Nije bilo kao u Krakowu, ali je bilo sasvim dobro.
U prošlom intervjuu za Muzika.hr izjavili ste da ste sami zaslužni za 75 % glazbe dok je za ostatak zaslužan vaš sastav. Je li se taj postotak promijenio od tada do danas?
Da, sad sam ja na 100 % (smijeh)! Ne znam odakle mi taj podatak ali mogu sa sigurnošću kazati da bez takvih glazbenika sigurno ne bih mnogo postigla. Jednom mi je Kruno kazao ‘Što bismo mi svirali da ti ne napišeš glazbu?’. Tako da se tu radi o jednoj simbiozi u kojoj nema matematike i postotaka. Tu sam se ja vjerojatno šalila.
S tom istom ekipom snimali ste i album “Daleko je…” i snimili ste ga za fascinantnih sedam dana. Koliko ste snimali vaš novi album?
Ne smijem reći (smijeh)! Dva dana smo ga snimali. To je jen’, dva, tri, četiri i udri – to je bilo live snimanje. Miksanje je poslije potrajalo, ali fizičko snimanje je trajalo zaista svega dva dana.
Kad ste bili nominirani za BBC-evu Womex nagradu izjavili ste da je to trebalo bolje realizirati i imati tim ljudi koji bi to progurali. Imate li danas tim ljudi oko sebe?
Danas je nešto bolja situacija, ali ja sam mislila prvenstveno na menadžera koji bi imao internacionalnu težinu, a to još uvijek nemam. Naš bend nije jednostavno plasirati na tržište jer ga nije jednostavno ni etiketirati.
Mi smo jednom nogom u etnu, jednom nogom u jazzu a jednom nogom tko zna gdje. No, ja se s tim posebno ne opterećujem. Nekih petnaestak godina je trajalo moje ‘probijanje’, ali nakon toga, uz 24-satni radni dan, moguće je živjeti od glazbe.
Tko je utjecao na vas?
Ja sam inače dosta autističan tip osobe pa u glazbi, pri skladanju, imam mehanizam bježanja od svega što mi se čini poznatim. Tako da ti ne bih mogla izdvojiti ni domaćeg ni internacionalnog glazbenika, što ne znači da nema mnogih koje cijenim i na početku bavljenja glazbom, kad sam bila vrlo mlada, nisam htjela biti slična ni Sari Vaughan, Elli Fitzgerald ni Billie Holliday, a gutala sam ih konstantno. Kao i Miles Davisa, Hancocka, Birda… sve živo. Ali to je strast za doživljavanjem, a ne potreba za utjecajem.
Bili ste 2006. godine predgrupa Marizi u Lisinskom. Biste li još nekom željeli biti predgrupa?
2006. se to jednostavno dogodilo, ali meni biti predgrupa ili post grupa apsolutno ništa ne znači. Teško da bih mogla izdvojiti nekog kome bih danas htjela biti predgrupa jer su svi umrli (smijeh). Miles Davis je već odavno otišao, a to bi već bilo nešto!
Koji su vam planovi za budućnost?
Sad sam baš završila predmiks novog materijala sa češkim gudačkim kvartetom Epoque, kojeg smo prošle godine snimili u studiju Radija Pule. S njima smo odradili nekoliko koncerata, uvježbali materijal i otišli smo u studio i… ovako slušajući s distance ponosna sam na naše djelo… naime, napisati aranžmane za gudački kvartet nije jednostavno i dugo sam se nakanjivala na to. Na koncu sam to napravila kao i sve drugo – na uho. I to je ispalo jako dobro i oni su to vrlo dobro odsvirali. To će biti naš sljedeći diskografski projekt.
U međuvremenu radim projekt vezan za istarske dijalekte, inkorporiranje svih aspekata zvučnosti dijalekta u suvremenu multimedijalnu formu i time sam si zadala užasan zadatak da svake dvije godine napravim jedan multimedijalni DVD posvećen jednom istarskom dijalektu i sad sam na drugom.
Ne znam zašto mi je to trebalo, ali valjda je vrijeme da ostavim nešto generacijama iza sebe. Normalno, imam koncerte, predstave, filmove, aranžmane… život teče dalje!
foto: Tomislav Capan / Davor Hrvoj
