“Oko štange moje telo ideee… Ja te ljubiiim višeee od iče-gaaa” zapjevala je svetvinćenska primadona turbofolk-intro preko jezovitog calypsa za potrebe hotelskih terasa, a mi se još nismo ni smjestili u stolice. Koncertna soba zagrebačkog Radija 101 u subotu, 25. travnja, bila je doslovno pretijesna za sve koji su željeli čuti kako i zašto Tamara Obrovac neće više jazz kantati, makar pritom riskirali da se njihovo kašljanje i škripa stolica prenosi izravno u eter.
“Ovo je striptiz, idemo od materijalnog prema duhovnom. Materijalno – duhovno! Tako i Marx kaže, kvantiteta stvara kvalitetu. Idemo, djeco!” I krenuo je “Bassriff” s novog albuma.
Navedeni hrvatski prijevod revolucionarnog pokliča ‘Allons Enfants’ u neku ruku je simptomatičan za novi studijski rad istarske lady. Kako smo već spomenuli u recenziji, “Neću više jazz kantati” poetski predstavlja ironijsku oštricu uperenu ka okruženju u kojem se Obrovčeva zatekla posljednjih godina, ne mogavši pobjeći od ovjenčanosti nominacijom za BBC World Music Award, ali niti ju kapitalizirati na adekvatan način (dapače, kao da ju je kandidiranje za prestižnu nagradu još malo udaljilo od šire publike i izdvojilo u zabran rezerviran samo za one koje poštujemo, ali nam pritom nisu posve jasni).
Da bi se sve navedeno itekako moglo i trebalo promijeniti objavom ovog istinski izvrsnog albuma, pokazao je i promotivni jednosatni koncert, što se u režiji ansambla Transhistria Electric pretvorio u istinski mali funk-groove manifest. 
Hipnotičko “Črno zlo“, što ga je klavijaturist Joe Kaplowitz izvrsnim teksturama pretvorio u pravi mali naklon The Doorsima, imponiralo je svojim teškim, masnim grooveom punim blago zavrnutih istarskih prizvuka, u kojem su rap-uzorci plivali kao pirane u Amazoni.
Funk skladbe, pak, poput “Guarda Che Luna” i “Vitar u kosi” – što ih je elektrificirana varijanta Transhistrie već na ploči iznijela iznimno uvjerljivo – ovdje su pokazale svoj istinski potencijal i mnoga moguća lica: tako je “Majmajola“, primjerice, dobila valcer-interludij i izvrsni trombonski solo u režiji Luke Žužića.
Zafrkancija koja to nije – “Turbofunk” – svojom maratonskom izvedbom i formalno je prepolovila koncert, ubacivši u višu brzinu i bez koautora Ramba Amadeusa. Nemilosrdni sarkazam u ruhu nepatvorenog ‘prangijanja’ zvučao je kao najfebrilniji zamislivi funk-dernek u režiji, prvenstveno, Žige Goloba na cello-basu à la Paul McCartney i sijamskog mu glazbenog blizanca Krunoslava Levačića, koji je izmamio ovacije visoko energiziranim solom u frenetičnoj “Sexuvalnoj” što je uslijedila odmah potom.
Možda i najtvrđi funk-komad u ukupnom tkivu ploče demonstrirao je koliko se dobro u Tamarinu izvedbu uklapaju odlični pozadinski vokali, ponudivši autentična istarska suglasja ondje gdje ih se teško može očekivati, naspram neumoljivog riffovskog rada Uroša Rakovca.
Odabir naslovne skladbe za zaključenje ovog žestokog koncertnog koncentrata bio je donekle očekivan, obzirom da se u izvrsno aranžiranoj skladbi jednako iskazuje i vrlo dobra tročlana puhačka linija Žužić-Györek-Sterpin i nabrijana ritam-sekcija.
Neugasiva Tamarina energija, međutim, iako fino uravnotežena Rakovčevom instrumentalističkom i scenskom odmjerenošću, do kraja koncerta odskakala je kao uskličnik nad izvrsno okupljenim sastavom, koji će u ovoj godini definitivno predstavljati ultimativni koncertni pik – neovisno o tome razumijete li istarske dijalekte ili ne.
Jednostavno, ako Tamaru Obrovac do sada niste vidjeli uživo, Transhistriu Electric ne smijete propustiti. Ako ste pak među onima koji su već nazočili njezinim koncertima, zaključak je u dlaku isti: ne propustiti ni za živu glavu.
Set lista:
1. Bassriff (lelaj, delaj…)
2. Črno zlo
3. Guarda Che Luna
4. Majmajola
5. Turbofunk
6. Sexuvalna
7. Vitar u kosi
8. Neću više jazz kantati
foto: T-portal.hr
