I zaista. Da živimo u nekoj drugoj državi, ta žena bi zasigurno dobila puno bolji status, ali možda baš zato što živimo u Hrvatskoj, ona ima toliko pozitivne energije koja je goni da hrabro izgura dalje. Jedno je sigurno, Tamara Obrovac s neviđenim žarom uživa u svakom nastupu zajedno sa svojim Transhistria Electric ansamblom.
U ponedjeljak smo je imali prilike gledati u zagrebačkom Aquariusu, i potpuno uživati u tih sat i dvadeset minuta koliko je nastupala.
U publici je bilo nekih oko 200-njak ljudi, ali nema veze, njena je publika je samo njena, i obožava je poput božice. Počela je s posvetom Zdenku Runjiću – "Moj galebe", da bi zatim odsvirala "Oproštaj", pa "Črno zlo".
Od samog početka se na njoj osjetila jedna nevjerojatna pozitivna energija, jedna istovremena sigurnost i zaigranost, želja da se prezentira u najboljem svjetlu, a njen mnogočlani bend ju je pratio u stopu i poput Tamare se predao do kraja. Nevjerojatna kemija koja se događa između nje i benda.
Njezine ranije radove sam čuo, ali ih nisam detaljno slušao i sad žalim, te se nadam da ću uskoro ispraviti tu grešku, no novi album "Neću više jazz kantati" je stvarno jedno remek-djelo.
Iduća na repertoaru (ono što znam) je bila "Majmajola", pa "Turbo funk", ‘posveta’ još jednom genijalcu – Antoniju Pušiću aka Rambu Amadeusu. Tamara je tako zadovoljno i sretno marširala po stageu, osmijeh joj nikako nije silazio s lica. Kako i ne bi kad je bend tako znalački odrađivao svoju rolu, a konačno sam vidio i back vokale koji pjevaju, a ne samo izgledaju.
Za kraj prvog dijela je još izvela "Vitar u kosi" i "Neću više jazz kantati", a za bis još dvije stvari. Bio je to jedan super koncert, super odrađen, bez pretjeran gužve, baš po ukusu jednog ljubitelja dobrog zvuka. Šteta za one koji su ga propustili.
