Scena
Tamara Obrovac: "Za tri mjeseca mogla bih napraviti 7 intergalaktičkih albuma"
20.3.2006. @ 15:17
Jedna od najsvestranijih i najznačajnijih osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni - Tamara Obrovac, nedavno je u klubu Aquarius održala koncert pred zagrebačkom publikom. Nakon malo poduže tonske probe, pristala je na ovaj intervju, gdje govori popularnosti hrvatske glazbe u inozemstvu, o posljednjem albumu te također i o nekim svojim neostvarenim željama.
Došlo je vaših pet minuta. U inozemstvu je to bilo nekako puno brže, nego kod nas, iako ste puno duže na domaćoj glazbenoj sceni.
Jadna ja, slavna sam postala pod stare dane (smijeh). Da, vani je došlo i brže, a i nedovoljno jako, jer je tržište ogromno. E sad, kad bih bila i tamo prisutna 20 godina, kao što sam ovdje, bilo bi drugačije. U inozemstvu sam intenzivnije prisutna posljednjih 5 godina. Za osvojiti neko europsko ili svjetsko tržište potrebno je ili biti iz neke jako velike zemlje i imati jako dobrog menadžera ili jako dugo postojati na sceni, tako da to sve ide pomalo, ali ja zbog toga nisam nezadovoljna. Ono za čim ja čeznem je rasterećenje od organizacijskog i marketinškog dijela ovoga posla. To je moja osnovna motivacija za slavom, ne sad slava kao slava, već ta pozicija koja nosi rasterećenje i nosi mir, nosi road-managera, nosi cijenu i zarađivanje te vrste koja omogućuje još zapošljavanje dvoje, troje osoba.
Vaš posljednji, peti album "Daleko je…" postigao je veliki uspjeh. Mislim da sam negdje pročitala da ste izjavili da ste ga snimili u samo 3 mjeseca.
Ma ne, to je bila moja šala (smijeh). Ma kakvi, imali smo tri probe, snimali smo sve skupa tjedan dana, zato jer mi snimamo točno tako kako sviramo koncert. Jedino što treba je priprema, u smislu da se mi smjestimo u studio tako da su signali svakog instrumenta odvojeni, da se to kasnije može miksat. Al što su odvojeniji signali, to je lakše miksat. Ovaj bend funkcionira iznimno brzo i jako dobro, tako da kad mi netko kaže da je tri mjeseca u studiju, ja pomislim da bih za ta tri mjeseca napravila otprilike 7 intergalaktičkih albuma (smijeh). Bez uvrede ikome.
Možete li usporediti sebe na albumu prvijencu i sada na ovom posljednjem albumu?
Velika razlika, stvarno velika. Da se razumijemo, taj nekakav talent, da ga tako nazovemo, to je postojalo od tada, s tim što je to kod mene bilo nekako dosta nesigurno, iako se ta nesigurnost nije osjetila. Kad slušam sama sebe sada, ne osjetim to, ali znam da sam tada bila puno nesigurnija, što je normalno. To je bio moj prvi album, moja prva beba, prvi izlet u studio, prvo iskustvo. Razlika je u toj nekoj postojanosti, miru, samosvijesti i sigurnosti.
Kontinuirano djelujete i u inozemstvu i kod kuće. Postoji razlika između strane i domaće publike? Kako oni reagiraju na to što vi radite?
Ovako nekako to otprilike ide, svugdje je odlično, a gradacija je slijedeća: prva pjesma - svi gledaju šta je ovo. Druga pjesma - već je ono cupkanje; treća pjesma - obično smo osvojili sve, a do kraja su bar dva bisa. Tako da, ta energija prodire, a vjerojatno i pomaže što ja govorim par jezika, ili bolje sporazumijevam se. Nastojim se ponašat sasvim normalno, kao što se i ponašam kad sam u Hrvatskoj. Ma da, osobno, doma je ipak doma. No bez obzira da li je riječ o stranoj ili domaćoj publici, uvijek se jako osjeti ako je publika i educirana i emotivna, ili kad je ili samo educirana ili samo emotivna. Vani se nekako događa da je publika i educirana i emotivna, dok se kod nas više događa da je jako emotivna, koja recimo ne poznaje to što mi radimo, i ne zna suditi, ali da ti pravo rečem, meni to nije niti potrebno. Meni je puno važnija emocija.
Imate li kakvih anegdota sa koncerata u inozemstvu?
Da, da, ima, to je bilo u Njemačkoj, u Siegenu, gdje je cijela crkva zavijala. Mi smo se šalili da je ovo nekakva Anti-Stress Therapie i zavijali smo. To je bio nekakav štos u kombiju, dok smo se vozili, bili smo par dana non-stop skupa i već smo bili ludi. I onda je to bio nekakav štos kad nam je svima bilo već svega dosta, da zavijamo, i to opasno (smijeh). I onda smo to napravili u Siegenu, i onda nas je tako cijela publika zvala na bis. Bilo je jako neobično doživjeti to, pogotovo jer je taj nastup bio u crkvi, pa nije svakidašnje da se u crkvi zavija (smijeh).
Vaša glazba nije samo dobra reklama za hrvatsku glazbu, već i za hrvatsku kulturu. Je li to prepoznato vani, ostaje li i zapamćeno?
Naravno da je, nekad se osjećam kao pravi ledolomac, jer na neki način stvaram tu precepciju, šta je to šta je van folklora, van klasike, a Hrvatsko je. Nije to jednostavno. Ljudi neki put dođu na koncerte, samo zato jer znaju već unaprijed što mogu očekivati. Da smo mi recimo irski bend, došlo bi 50% više ljudi na koncerte, isto tako da smo fado, ili da smo Balkan. Da je jača kultura iza ovoga, možda bi bilo lakše. Ali možda bi onda bilo gore produkcijski.
Član ste međunarodnog ansambla Balkan Winds. Možete li reći nešto više o tom ansamblu?
Da, to je međunarodni ansambl od 8 glazbenika, 2 iz Bugarske, Rumunj, Turčin, Makedonac, Srbin, Grk i ja iz Hrvatske. To su 6 kompozitora, od 8 glazbenika, i onda se po 2 skladbe daje unutra. To se napravi i moram reći da su interesantni rezultati. Ja sam naučila jako puno oko ritmike i oko druge vrste glazbe. Snimljen je i materijal, i navodno su između ostalog zainteresirani i Universal Music. Materijal je snimljen još prije godinu dana i sad čekamo menadžerov odgovor. Svirali smo po dosta zemalja, najviše po Bugarskoj, Njemačkoj, Grčkoj, i neki koncerti su bili i pred 5-6 tisuća ljudi. Ima i popa i rocka i jazza i svega.
Može se reći da ste stvorili taj prepoznatljivi istarski etno-jazz. Portugal ima fado, mi imamo etno-jazz.
Neka mi Bog da sriće i zdravlja, pa da bude to tako zamijećeno u povijesti, ja zadovoljna (smijeh). Ma nisam ja o tome razmišljala, ja sam tako tražila, tražila i tražila, dok nisam našla. Kad sam našla onda sam po tome počela malo istraživati, ali to ne znači da ću pri tome i ostati. Nikad se čovjek ne treba vezati za nešto pretjerano. Nikad nisi isti, nisi jučer isti, nisi danas isti, sve to nosi svoje. Šta sam napravila, sam napravila. Dobro je da se ljudima sviđa.
Jeste li pogledali film "Što je muškarac bez brkova"?
Jesam, jesam. I jako mi se sviđa. Nisam ni skužila koliko je dobar dok sam radila na filmu, jer sam samo neke komadiće filma pogledala. I onda sam došla na premijeru u Cinestar, i nešto sam bila živčana, nisam bila dobre volje, i onda sam sjela, film je krenuo, i nevjerojatno, izašla sam potpuno dobre volje, i uživala sam u cijelom tom produktu, koji mi se čini zbilja izvanredan. Moram priznat da sam tek tada skužila i kameru i dramaturgiju do kraja, i glumce koji su bili fenomenalni i cijelu tu emotivnu strukturu filma, koja nije manipulativna. To je ono šta je meni Hrvoje rekao kad smo započinjali raditi na filmu: "To ti je jedna pizdarija, ali svi šta su unutra, su unutra i potpuno vjeruju u to." I jako mi je drago da je film doživio tako dobar uspjeh.
Kolika je bila tu uzajamna korisnost, da tako kažem? Film je imao jako veliku gledanost, što znači da je i ta pjesma "Daleko je..." profitirala jako dobro.
Pa, da, mi smo eto krenuli zajedno, i onda me Hrvoje prešišao, i to je to. Ne znam, film je gledalo 150 000 ljudi, pa gdje ja mogu prodat 150 000 CD-a, nema šanse. A tih 150 000 je čulo pjesmu, i možda će netko od njih i kupiti album i zainteresirati se za takvu glazbu. Ta naslovna pjesma je nekakva šala i pošalica, koja je dio i našeg izričaja. Tako da, to je to. Uspjeh filma je drastično pomogao po tom pitanju.
Bili ste nominirani i za BBC-jevu WOMEX nagradu. Kako općenito gledate na te nominacije, nagrade i slično?
Pa dobro, to je ok, ne može čovjek reći da mu to ništa ne znači, ali moram reći za taj BBC, da sam malo pogriješila, što nisam to bolje realizirala, u smislu da nisam dovoljno radila na marketingu. To je trebalo imati tim ljudi koji bi to šibali, a gdje ja to mogu sama. I tu sam eto pogriješila, jer sam mogla to bolje materijalizirat nego što jesam. A sa druge strane, sve ima svoj tok. Ja to doživljavam, kako se dogodilo, tako je valjda trebalo biti. Naravno da je pridonijelo poznatosti imena.
Do sad smo pričali o raznoraznim koncertima, vašem glazbenom djelovanju, no kad niste u glazbi, gdje se pronalazite?
Ma nigdje, jadna ja (smijeh) Od samog koncerta se nikad ne umorim, jedino ovako, kad tonska proba traje predugo, pa si tri dana non-stop okolo, pa ja moram 16 intervjua napravit, onda se umorim. I onda mi recimo treba dan-dva da dođem k sebi. I onda se ili šećem ili vozim bicikl ili odem u saunu ili jednostavno ništa ne radim. No to je stvarno rijetkost i to traje dan-dva, i to znači da sam stvarno potpuno mrtva.
Imate li možda nekih neostvarenih želja, nešto što bi još željeli postići?
Da imam recimo 1,80m, da sam plava i da ličim na Seve (smijeh). Bez uvrede Seve, ona je meni simpatična cura.
Koji su vam slijedeći planovi?
Pa sad u 4.mjesecu mali odmor, plus neki sitni koncerti. Onda poslije idemo u SAD, u Washington, Chicago i New York, pa smo u Švicarskoj, Turskoj, Finskoj, Njemačkoj, neki novi projekti sa Zagrebačkim gudačkim kvartetom, par koncerata kod kuće, u Dubrovniku, Splitu i Varaždinu, pa opet u inozemstvo. Ima nas posvuda.
Foto: G.Č.
