Simboličnog 4. srpnja, u izdanju diskografske kuće American Recordings/Lost Highway, Johnny Cash vratio se na vrh američke glazbene ljestvice novim albumom “American V: A Hundred Highways“, tri godine nakon smrti i 37 godina nakon što je identičan uspjeh ostvario pločom “Johnny Cash At San Quentin”.
“American V” dugo je iščekivan album Cashovih posljednjih snimaka za koje je pjesme počeo snimati netom po završetku prethodnog albuma iz American edicije (“American IV: The Man Comes Around”) kako bi lakše svladao razdoblje nakon smrti supruge June Carter u svibnju 2003.
Na kostur svih pjesama, kojeg čini Cashov glas i akustična gitara jednog od gitarista koji su uvijek bili u pripravnosti zasvirati i snimati kad bi Cashu zdravlje dopustilo, producent Rick Rubin tek je rijetko intervenirao dosnimivši par instrumenata standardnih Heartbreakersa Toma Pettyja: naći će se ovdje nezaobilazni Mike Campbell, Benmont Tench, Smokey Hormel (poznat po suradnji s Beckom i Tomom Waitsom), Matt Sweeney i Jonny Polonsky.
Na samom albumu, koji je na prvom mjestu Billboardove ljestvice debitirao kao album s najmanjim brojem prodanih primjeraka (88 tisuća), naći će se, uz obrade tradicionalne “God’s Gonna Cut You Down“, ponešto i folk, rock obrada – obrađena je i Springsteenovea “Further On (Up The Road)“, Gordon Lightfootova “If You Could Read My Mind“, Hank Williamsova “On The Evening Train” Rod McKuenovea “Love’s Been Good To Me” – no jednako tako i dvije Cashove pjesme od kojih je jedna – “Like The 309“, pjesma o vlaku koji vozi samo u jednom smjeru – posljednja pjesma koju je napisao za života prije nego je preminuo 12. rujna 2003.
Zaista nije iznenađenje da će “American V” kao posljednje izdanje cjelokupnog American opusa (u što uračunavam i box set “Unearthed”) najviše i najintimnije progovoriti o vjeri, ljubavi i smrti, te se dostojanstveno oprostiti od jedne od najvećih glazbenih veličina koja je svojim stvaralaštvom obogaćivala i vječno zadužila cjelokupan glazbeni svijet.
